Javite mu ako ga znate

Malo zreliji i samo malo stariji ljudi se sjećaju vremena kada smo visoku tjelesnu temperaturu liječili oblogama od sirćeta, kada smo na bolna koljena privijali listove kupusa. Sjećamo se i mama ili nana/baka sa zavezanim mahramama oko glave zbog glavobolje. Sjećamo se gorkog i oporog ukusa čaja od crvenog luka protiv kašlja ili sluzi sljeza koji se slijevao niz grlo. Ali, sjećamo se i olakšanja, bržeg djelovanja i mirnijih noći kada su iz godine u godinu počeli dolaziti lijekovi za svaku tegobu. Puno mirnije se spava, oporavak je brži, a za većinu tegoba na tržištu je desetina lijekova.

Farmaceutska industrija je najrazvijenija industrija u svijetu. Naučnici provode dane i noći u laboratorijama. Cijeli život su podredili pronalasku lijekova. I rezultati su vidljivi. Mnoge, u neka prošla vremena, teške bolesti se uspješnije ili brže liječe, a život oboljelih je dosta kvalitetniji. Na svjetsko tržište izlaze novi, savremeni lijekovi. A ako se uzme u obzir da svaki novi lijek prije tržišta prolazi brojne kontrole, eksperimentalnu upotrebu, analizu i sl, onda se zaista mora odati priznanje farmaceutskoj industriji, ali i cijelom svijetu, svim državama svijeta koje od četiri do šest puta godišnje revidiraju liste lijekova, pa tako recimo za onkologiju se četiri do šest puta godišnje uvode novi, savremeni lijekovi na liste odobrenih lijekova.

To je tako sve dok se ne dođe do BiH i onkologije. U FBiH je lista lijekova za onkološke pacijente posljednji put revidirana 2019. godine. A to znači da se skoro nismo pomjerili od liske kupusa, bijelog luka ili sirćeta. Poslije nedostatka citostatika, liste čekanja na pametne lijekove i indikacija, nerevidirana lista lijekova je idući problem u moru drugih u kojem se gušimo. Nama je na raspolaganju ono što je prevaziđeno. Mi nismo registrovali, odobrili nijedan lijek za onkologiju koji je izbačen na tržište od 2019. do danas, a trebali smo, morali smo. I zato onkološki pacijenti iz cijelog svijeta se osjećaju skroz drugačije, a o izgledu je suvišno govoriti. Nemaju tamne podočnjake do pola lica, nemaju perike, ne iscrtavaju obrve, nemaju probleme sa uvećanom jetrom, sporim bubrezima, oštećenim srčanim mišićem, suhom kožom, neuropatijama, bolovima kostiju, mišića, povraćanjem...

Jer, oni liječe karcinom, liječe ga najsavremenijim lijekovima i čuvaju život. Svjesni su i sigurni da je sistem na njihovoj strani, uz njih, da im pomaže i da im je stalo do života. Naša vlast nas ne liječi, ne čuva naše živote. Kod nas se karcinom ne liječi nego se ubija, a sa karcinomom se ubijamo i mi, onkološki pacijenti. Liječimo se onim što je odobreno (zadnji put 2019) i onim što naši doktori imaju na raspolaganju. A ti lijekovi ubijaju sve u nama, bubrege, srce, jetru, pluća, mozak, želudac, mišiće, kosti, dušu. Ubijaju nam danas i sutra. Ubijaju sve što smo mogli, a nikada više nećemo moći jer posljedice kemoterapija često su trajne, a nekada i fatalne. Pa, eto, ako neko vidi ministra zdravlja FBiH značilo bi nama, umirućim pacijentima, da mu javite da se šest godina ne bavi svojim poslom. Prenesite mu i da mu je to zakonska obaveza. To mu je u opisu posla. Ako čovjek uopće zna da je zaposlen i da je ministar, ako ikada dođe na posao i da smo jadni mi nadležnost njegovog ministarstva i da... ma isprazno je poručiti bilo šta onima koji kod očiju ne vide i kod ušiju ne čuju.