Ja tebi vojvodo, ti meni serdare

I ptice na granama, pa i djeca u mektebima i vrtićima, razumiju šta je ovdje posrijedi, odnosno šta nam se i za šta nas se priprema. Dakle, ne znaju samo oni koji stvarno ne žele da vide, a i oni znaju, ali sad trenutno nemaju vremena da se time bave i da vide. Ljeto je, rasturamo u fudbalu, pa se nema kad mimo razuzdane bakljade i pive pogledati oko sebe. Dakle, sve je standardno. Samo igara i kolača, poslije ćemo vidjeti šta ćemo. Zna se, ništa. Prihvatićemo, kad fudbalsko otrežnjenje dođe, da eto mora tako i da nije valjalo ovo dosad, ali će tek da nam zavalja. A i taj fudbal, on, ili bar njegovi odjeci u društvu, najavljuju nam jasno šta je ono generalno raspoloženje koje preovladava.

Ma koliko bilo lijepo i, što bi se reklo, istorijski ovo što smo postigli, taj fudbal se pokazuje kao jedan suštinski EKG ovog društva, svih njegovih zakrivljenja i nemogućnosti da izađe iz zablude, samoobmane i lagarija da smo ujedinjeni, svi za jednog, jedan za sve. A nismo. I to suštinski nije problem, koliko jeste problem stvaranje dimnog balona u kojem se davimo, na koji iznova pristajemo kao da je to sušta normalnost. Neko će pomisliti da ja ovdje plediram da se ne radujemo. Naprotiv, sve je to lijepo, malo za ovaj napaćeni narod, ali oni narativi koji provaljuju iz dubina jedne sportske igre svjedoče u kakvom je rasapu naša društvenost (ako ona uopšte i uopće postoji kao obećana lakoća postojanja), koliko sve vodi ka raspolućivanju i rastakanju, a vrela izborna jesen kuca na vrata svih (sic!) zaboravljenih asova.

Između ljetnje radosti i zime koja će sigurno doći ima dovoljno vremena da se razmisli, kad bi se kod nas uopšte bilo šta mislilo. Ali, na nesreću ili na sreću mnogih, ne misli se, već se stihijski svrstava, ko na koju stranu, ko za koji budući ministarski angažman, ko za dotacije da snimi film. I u takvim okolnostima, u toj navijačkoj atmosferi mi se pretvaramo u amorfnu masu koja će se oblikovati iznova etnonacionalističkim rukama, jer ogorčenje je veliko, a kad se ogorčimo, nama ne preostaje ništa drugo nego iznova u torove. A tu iako smrdi, ugodno nam je, jer za drugo nismo, za drugačije ne znamo.

Možda i znamo, ali ruka nam krene da zaokruži reformiste, al ono neka je onostrana sila skrene pa zaokruži za narod zna ili za srpsku kuću. U zadahu političkog tijela koje se raspada uvijek će se izabrati ono, provjereno, najgore. Jer četiri minule godine nisu polučile ono čemu streme mali begovi i despoti naših egzistencija, nisu se još uspjeli razdružiti, nije im dopalo da zakucaju konačni ekser u tabut ove države, koja još uvijek, nekako, postoji. Svako bi, razumije se, bio presretan sa svojom kasabicom veličine Slovenije, pa da može da krčmi pravoslaviziranom i islamiziranom rajom, obesmišljenom u svom postojanju, toliko dezavuisanom da ne prepoznaje više šta je kamen oblutak, a šta kukavičje jaje.

Sila osovine SNSD - SDA, koja je u minulom trodesetljeću ojadila svaki smisao u ovoj zemlji, ponovo reži iz svojih cirkuskih kaveza. Nastojeći da nas zadrži u statusu poluinteligentnog roblja, koje će logiku etnikuma postaviti iznad svake druge vrijednosti. Jer oni znaju samo to, stvarati estradne mimikrije ispod kojih se zrcali nastavak velike pljačke, te dodatnog pražnjenja ove zemlje od njenog suštinskog ljudskog potencijala.

Djeluje, u najmanju ruku, jadno činjenica da su se tome pridružili mnogi vajni intelektualci i umjetnici, posrćući u svojoj nezgrapnosti da artikulišu političko mišljenje koje će razumijevati okolnosti i situaciju u kojoj se nalazimo. Telefonski razgovor, ta papazjanija za Zvijezde Granda, koju su Bake i Mile vodili, a potom poturili kao pitanje suštastvenosti, djeluje poput tragikomičnog urlika loših glumaca, očajnika. I zaista, ako sad popustimo, ako im sad ponovo ponudimo da se izruguju našem životu, onda ništa bolje od toga nismo ni zaslužili. Na koncu, ovo nije nikakva pamfletistička odbrana trojki i trojčica, već potreba da se izrazi stav da je sve bolje od osovine zla koja je dovela ovu državu do krajnjih oblika postojanja.