Izazovi udaraju sa svih strana

Svakih tri ili šest mjeseci onkološki pacijenti idu na kontrole. I tako godinama. Za tu, onkološku kontrolu potrebno je pripremiti nekoliko nalaza kako bi ordinirajući doktor mogao nastaviti, promijeniti, dozirati terapiju, koja se također prima godinama. Čak i na “urednim” nalazima, onkolog vrlo često primijeti nešto što se pokušalo sakriti, prikriti, prevariti i reaguje. Odmah. Ništa se ne prepušta slučaju. I vrlo često, odnosno skoro uvijek se pažnja usmjerava na stres koji je nepotvrđeni i nedokazani okidač za brojne zdravstvene probleme, pa i komplikacije tokom liječenja. Ukoliko nije napisano na nalazu, onda je sigurno usmeno skrenuta pažnja na tog savremenog ubicu. Međutim, kako ga se kloniti, skloniti se, udaljiti, ignorisati i razmišljati o drveću i cvijeću? Kako, kada svaki korak, svaka minuta, skoro svaka osoba donose stres?

Čim izađeš od onkologa, odlaziš u dnevnu bolnicu po terapiju. Dočeka vas spisak nedostajućih lijekova. Automatski vam se pale svi radari i antene u glavi, iznad glave, u grudima, u mislima, umu i razumu. Ubrzano dišete. Panično okrećete brojeve telefona. Gdje naći? Koliko košta? Kako transportovati? Na putu do kuće smišljate kako platiti. Koja kartica u ovih nekoliko godina liječenja nije prezadužena, koja mikrokreditna organizacija najbrže daje novac, gdje treba najmanje papira, kojeg prijatelja zamoliti, u koji i čiji džep sada staviti ruku? Niste ni ušli u kuću, u sat ste uspjeli doći do pola rješenja problema. Ali, nemate više vremena za paniku, bljedilo u licu, tremor ruku... Problem nije riješen, ali nabacite osmijeh, progutate knedlu, smirite želudac koji se okreće kao ringišpil od nervoze i uđete u kuću sretni što je kontrola “dobro prošla”. Članovima porodice ne spominjete da ste od ujutru, otkako ste izašli iz kuće, pa do tog trenutka, deset puta umrli i oživjeli očekujući nalaz, terapiju, mišljenje onkologa, status terapije, jer ne možete više biti briga, tuga, nervoza, panika, iščekivanje ljudi koje volite. Poželite da se sve vrati u normalnost, u život u kojem nema raka, nema terapija, kontrola, indikacija, kontraindikacija. Želite biti mama, supruga, kćerka, a ne problem, frka, bolest, tegoba. A država od nas pravi upravo to. Bolest nam oduzme zdravlje, a sistem nam na najniže grane sroza dostojanstvo, oduzme normalnost, zakomplikuje život.

I nakon što zakopate u sebe osjećaje sa kojima ste krenuli kući, kada progutate gomilu problema, u neka doba počinjete osjećati kako vas to iznutra prži, peče, jede. A problem i dalje nije riješen. Tražite način da dođete do apoteka u zemljama regije, gdje ste pronašli lijek. Automobil nije baš najsigurniji ili ga čak i nemate, jer tokom liječenja ste prodali sve što je vrijedilo. Razmišljate da ponovo na put krenete sa prijateljicom, ali stid vas je. Nekoliko puta ste već tako uradili. I ako sve drugo ima, niko nema vremena viška. Opet vam huči u glavi, onaj ringišpil iz želuca vam počinje svijetliti ispred očiju, gubite ravnotežu, gubite dah, gubite želju. Nakon nekog vremena shvatate da više nemate snage. Da ste nemoćni pred svime što rak u jednu porodicu, u jedan život donese. Preteški su izazovi, iskušenja, mnogo ih je, udaraju sa svih strana. Pokušavate sklopiti neki pakt sa tim neprijateljem koji kola vašim tijelom, kojeg osluškujete, dodirujete rezove, šavove. Bez riječi mu pokušavate objasniti da to što lijekova nema, ne znači ništa, jer vi želite živjeti i nećete mu se predati. Pokušavate sve što je do vas, trudite se, ali sami malo možete, a svi ostali su zaboravili da se vi još liječite i da trebate podršku. I tijela već posustaju pred posljedicama terapija koje su u proteklim godinama ušle u organizam.

I nema veze što je već uveliko mrak, što su svi utonuli u san, što će za nekoliko sati svanuti, što će jedan dan završiti, a drugi početi, vi ne spavate, brinete, razmišljate, tražite rješenja svakoga dana, svake noći, svakog trenutka. I tako godinama. Živite stres svakoga trenutka, bez ikakve mogućnosti da se odmaknete, udaljite, sklonite.