GOJKO BERIĆ: Iz zločina i kazne u nacionalistički mit

Ratko Mladić je mrtav. Izdržao je kaznu doživotnog zatvora na koju je osuđen pravomoćnom presudom Haškog tribunala za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Mladićevo ime upisano je u istoriju najokorjelijih ratnih zločinaca. Time je njegova biografija završena – mišljenje je koje se, u sličnim varijacijama, ističe u nekim komentarima. Međutim, ovo je tek djelimično tačno i može da se odnosi samo na pravni aspekt njegovog slučaja. Priča o ovom zločincu tek slijedi. Priča o tome kako je sin komandanta partizanskog odreda, koji je poginuo u borbi sa ustašama na samom kraju rata, izdao svog oca. I kako je taj isti sin, koji je kao oficir JNA vaspitavan u duhu bratstva-jedinstva i sličnih normi vladajuće ideologije, pristao da silom oružja provede genocidni plan Radovana Karadžića i njegove paljanske vrhuške. Skinuo je kapu sa zvijezdom petokrakom, navukao srpsku monarhističku šapku, o vrat objesio pravoslavni krst i krenuo na krvavi put bez povratka.

Kakav je bio mentalni sklop čovjeka koji je počinio tolika zla? Naći će se ljudi koji će sve to istražiti i o tome pisati knjige, poput knjiga koje su pisane o nacističkim glavešinama kojima je suđeno na nirnberškom procesu.

Mladić nije još ni sahranjen, a javnosti je već ponuđena provokativna zagonetka o nerazjašnjenoj pozadini genocida u Srebrenici. Učinio je to Geofrey Nice, tužilac u haškom procesu protiv Slobodana Miloševića. Nice je u razgovoru za Radio Slobodna Evropa postavio pitanje: “Kako je Mladić znao da može ući u Srebrenicu i učiniti ono što je učinio? Nije li dobio signal od nekoga sa Zapada”? Bivši tužilac Tibunala nije imao izričit odgovor na vlastito pitanje, ali je uputio na njegov trag: “Postoji mnogo dokaza koji upućuju barem na dio relevantne pozadine čitavog događaja. Ti dokazi su javno dostupni na različitim mjestima, ali nisu sistematski povezani i stavljeni u središte pažnje. Krajem maja te godine, francuski predsjednik Jacques Chirac i britanski premijer John Major zatražili su od američkog predsjednika Billa Clintona da odustane od upotrebe avijacije za zaštitu Srebrenice, koja je bila pod zaštitom UN-a. Clintonov najuži tim je prihvatio taj prijedlog 28. maja. To se nazivalo tihim dogovorom, odnosno tajnim sporazumom. Takav pristup odbrani Srebrenice nije prenesen nizozemskim vojnicima koji su tamo bili raspoređeni, niti bosanskim Muslimanima. Ostaje da se nadamo da istina o tome ipak neće biti izgubljena”.

Nije sporno da je međunarodna zajednica imala kalkulantski, nerijetko i dvoličan odnos prema ratu koji je vođen protiv samog postojanja države Bosne i Hercegovine. O tome svjedoči i tihi dogovor trojice tada najmoćnijih državnika Zapada. Međutim, besmisleno je nagađati šta je Mladić želio da učini u Srebrenici ili šta nije želio. Njegov zlikovački čin bio je isključivo stvar njegove lične odluke.

Jurica Pavičić, poznati kolumnista Jutarnjeg lista, dobro je upoznao “bosanskog potpukovnika” Ratka Mladića. O tome detaljno piše u obimnom tekstu koji je objavljen prošle subote. Pavičić je sredinom 80-ih godina služio vojni rok u Ohridu, a komandant tamošnjeg garnizona bio je čovjek koji se ovih dana ponovo vratio u svjetske medije.

“Mladić je tada imao nepune 42 godine”, piše Pavičić. “Već tada je bio sadist, psihopata koji savršeno vlada ljudima i vlastitom slikom. Njegov se sadizam nije ispoljavao u zlostavljanju vojske, vojsci se, štoviše, ponekad i udvarao. Najviše je mrcvario direktno podređene, mahom podoficirsku i magazionersku i nižeoficirsku pljevu koja je živjela u strahu od njegove svevideće satrapije. Ali, postavši general i glavnokomandujući Vojske RS-a, jednako je mrzio Druge. Jednako je bio dogmat i osvetoljubiv. Jednako svirep i mizantrop, loš prema svojima i gori prema tuđima. Jednako narcis koji uokolo vodi novinare i pazi da uzgoji poruku vlastite medijske slike. Na kraju, kad se crta podvuče – sve uništio. Srpsku dalmatinsku zajednicu. Bosanske Srbe – dakle, svoj narod – u svjetskoj percepciji pretvorio u kolektivnog krivca za genocid. Jugoslaviju nije obranio, ni pravu ni krnju. Pokopao je čak i vlastitu kćer koja se ‘94. ubila ne mogavši izdržati očevu bruku. Umro je nakon dugog, ali strašnog i promašenog života...”

Koliko je cinizma bilo u zlikovcu sa generalskim epoletama, možda najrječitije govori snimak njegovog ulaska u Srebrenicu – milovao je bošnjačke dječake i dijelio im slatkiše, da bi nedugo potom njihove očeve poslao na već pripremljeno stratište. I poslije svega, njegovi politički i ratni saputnici unisono tvrde kako je Mladić bio dobar čovjek. Dobar čovjek krvavih ruku?! I poslije svega imamo licemjernu izjavu Aleksandra Vučića da se Haški tribunal ponio necivilizacijski, jer nije dopustio da Mladić dođe na liječenje u Srbiju. Imamo suludu izjavu Milorada Dodika koja glasi: “Bjelosvjetski hohštapleri krunisali su svoj krvavi pir”. Imamo morbidno reagovanje Mladićevog saborca, generala u penziji Miće Grubora: “General Mladić je bio častan i pošten, takvi se rijetko rađaju. Branio je srpski narod, bio je izrazito human prema civilima i pravedan prema potčinjenima”?! Mladić se još za života pobrinuo da postane mit.

Petnaest godina je bježao od pravde, a zapravo su ga skrivali ljudi iz vrhova Vojske Srbije, njenih obavještajnih struktura i Srpske pravoslavne crkve.

Posljednjih 15 godina života proveo je u ševeningenskom zatvoru. Bio je surov u ratu, kukavički bjegunac u miru i sirov, bahat i primitivan u haškoj sudnici. Iza njega je ostala stadionska parola “Nož, žica, Srebrenica”, ostali su njegovi murali od Banje Luke do Beograda, ostala je srpska guslarska istorija koja veliča njegov lik i djelo. I mrtav Mladić rasplamsava najopasnije i najžilavije zlo svoje ostavštine, podstičući srpske nacionalističke mase od Srbije i Bosne do Crne Gore, da mitinguju u slavu njegovog “herojskog djela” – genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina koje je počinio.

Znam šta o takvom ludilu kažu knjige, poput “Psihologije mase”, ali me to u ovom trenutku ne zanima. Brinu me posljedice tog ludila.