Iz tragedije u tragediju
Količina društvene nesreće kojoj permanentno svjedočimo u našim egzistencijama ovdje mogla bi se sa jedne strane posmatrati kao pitanje samog života, odnosno datosti življenja kao takvog. Stvari se, jelte, događaju i na njih se ne može uticati. Sa druge strane, mnogi su, oni skloniji bogobojažljivosti, skloni govoriti o tome kao o sudbini, onome što je predodređeno, pa je svaka akcija u tom smislu iluzorna. Ako pak pokušamo racionalno sagledati ono što jeste naša stvarnost na ovim prostorima, onda ćemo vidjeti da pitanja života samog i sudbine nemaju nikakve razumne veze sa svime onim što nam se dešava. Odnosno da mnogo toga što jeste proizlazi iz onih nečinjenja kojima smo skloni, iz one nebrige koja se ukotvila kao jedan od suštinskih načina postojanja ovdje. Odsustvo svakog sistema, pritom mislim na kakvu-takvu uređenost, postojanje okvira bilo kakve vladavine prava i zakona, vlasti koja je usmjerena na dobrobit svih, a ne samo na vlastiti interes, neprestano ostavlja dojam besprizorne uzaludnosti, koja odnosi žrtve i pokazuje nam da ništa, zapravo, ne funkcioniše kako bi trebalo u iole uređenoj državi.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Jasno je, dakle, da se nesreće događaju, da su one prisutne na cijeloj ovoj planeti, ali naš odnos spram onoga što su nesretni događaji, naša nespremnost da učinimo one nužne korake kako do toga ne bi došlo nam govori u kojoj mjeri je ova zajednica nemoćna da se nosi sama sa sobom. Vraćajući se kroz godinu koja je na izmaku, osvrćući se samo na svakodnevne medijske napise, moglo bi se zaključiti da je unutar ovog perioda naša svakodnevica neprestano premrežena najcrnjim mogućim slučajevima rastakanja i uništavanja mnogih vrijednosti i postulata koji nas određuju kao ljudska bića. Nakon kraja rata optimistično se vjerovalo da je iza nas ono najmračnije razdoblje u kojem je ljudski život bio doveden do potpunog bescijenja. Međutim, ono u čemu mi u vremenu mira postojimo, nameće se kao jednako pogubno i opasno, nesigurno i razarajuće. Istina je, niko ne puca, ne padaju granate, ali je količina sumornih realija u nizu okolnosti često crnja i nerazumnija od onoga što je bio rat sam po sebi.
Samo u posljednjih nekoliko sedmica, od poplava, preko invazije lažnih dojava o bombama po Sarajevu, do terorističkog napada u Bosanskoj Krupi, nižu se jedna za drugom slike koje onespokojavaju i unose nemir. Još problematičnija od samih tih događaja jeste činjenica da ne postoji nikakav konkretan, konstruktivan odgovor na ono što jesu datosti situacija sa kojima se suočavamo. Sve to što nas zatekne nespremne traje nekoliko dana kao vijest, masovno se produciraju informacije, očituju se različiti akteri društvenog života, da bi nakon toga sve do novog slučaja palo u zaborav. Pored toga, gruba politizacija svakog slučaja nasilja, svake nesreće i svakog nemira ono je što zaglušuje i zamagljuje svako eventualno rješenje, prevenciju ili djelovanje da bi se u nekoj projiciranoj budućnosti smanjila mogućnost da nam se ponavljaju uvijek isti scenariji.
Posebno problematičnom u svemu navedenom ispostavlja se uloga medija, koji su već odavno odustali od one svoje suštinske uloge korektiva društava. Koji sa oprezom prenosi, analizira i kritikuje društvene pojave i fenomene. Ne zauzimajući strane, nego jasno filtrirajući i formulirajući moguća rješenja. U utrci za jeftinim klikovima, medijski prostor u BiH pretvorio se, uglavnom, u senzacionalizam najnižih poriva, koji u onim najkritičnijim trenucima ne smiruje uzavrele strasti, već dolijeva ulje na vatru, zapaljuje i polarizira javnost do maksimalne antagonizacije. I tako je u svim aspektima života, ma šta se desilo, rijetkost je da ćemo dobiti jasnu i dubinski sagledanu analizu stanja, već po pravilu slijedi tušta i tma neprovjerenih sadržaja koji dodatno produbljuju ionako posve krhki prostor alternativnog mišljenja. Dok god svaki pojedinac u tom smislu jasno ne preduzme odgovornost za vlastito činjenje, ne sagleda sebe u vrtlogu povijesnih zbivanja, nema mogućnosti da se napreduje ili da se nešto od datosti u kojima sada postojimo promijeni. Ono što sada jeste samo su naslage i naslage pogrešnih koraka, koje se neće počistiti same od sebe. A pitanje za sve nas jeste da li ih uopšte i želimo raščistiti, ili smo svikli na ovo stanje kao na jedinu normalnost do koje možemo doseći. Završiću citatom iz The Guardiana u povodu predstojećih američkih izbora, a koji i za nas ima izuzetnu važnost: “Politička nada blijedi kada se zadovoljimo onim što jeste, umjesto da se borimo za ono što bi moglo biti”.