Istorija i farsa
Foto: Benjamin Krnić/Oslobođenje
U privatnoj prepisci sa Friedrichom Engelsom, Karl Marx je napisao kako “Hegel negdje primjećuje da se sve velike svjetske istorijske činjenice i ličnosti pojavljuju, takoreći, dva puta”. Potom Marx dodaje da je Hegel “zaboravio da doda: prvi puta kao tragedija, drugi puta kao farsa”.
Hegelov stav o istoriji je poznatiji pri sagledavanju njenog kraja, jer upravo je on, opisujući konsekvence Bitke na Jeni 1812. godine, proglasio period za “kraj istorije”. Ista sintagma je postala globalno upotrebljavana nakon Fukuyaminog označivanja 1989. godine kao “kraja istorije”. Ona, međutim, nije okončana. I sam Fukuyama je naknadno prihvatio činjenicu, iako je prethodno argumentirao svoju poentu o normativnom kraju istorije, a ne empirijskom.
Međutim, Marxov citat iz 1852. u djelu “Osamnaesti brimer Luja Bonapartea” je učestalo parafraziran u savremenoj kulturi, gdje se originalu dodaje treće ponavljanje istorije kao “statistika”, “ispitno pitanje” ili, u interpretaciji Slavoja Žižeka, kao “normalizovana stvarnost” ili “čisti apsurd” u svojoj trećoj inkarnaciji. On primjenjuje originalni Marxov koncept pri objašnjenju svjetskih ekonomskih, kapitalističkih kriza.
Umberto Eco, za razliku, smatra da se istorija ne ponavlja već rimuje. Dakle, moguće je često naći brojne sličnosti, refleksije prošlosti, ponavljajuće šablone, rimovanja, ali ništa nije potpuno isto.
Ovo sve navodim kao osnovu nekih svojih novijih razmišljanja o savremenoj politici. Istorija se događa tri puta: prvi put kao incident ili apsurd, drugi put kao farsa, a treći put je to tragedija. Pogrešno bi bilo primijeniti ovakvo gledanje na recimo globalne sukobe kao incident ili apsurd ili farsu, za svjetske ratove dvadesetog vijeka, te tragediju u smislu samouništenja u nekom trećem ratu dvadeset prvog vijeka, ali ako pokušamo samo gradirati strahote koje su donijeli prethodni sukobi i potencijal katastrofe u mogućem trećem, onda je ovakvo parafraziranje primjenjivo.
Ideja o tri inkarnacije istorije primjenjivija je u drugim primjerima, poput američkih predsjedničkih izbora. Pobjeda Donalda Trumpa 2016. bila je istorijski incident, ideološki protivnici opisuju događaj kao apsurd, koji se ponovio kao farsa 2024, a ako se desi da za dvije godine on zaista učestvuje u izborima za američkog predsjednika, biće to tragedija. Ne samo američka.
U nekim slučajevima ponavljanje nije ograničeno samo na trostruko ukazanje. Britanski glas za Brexit je sam po sebi bio tragedija, ali ako se pogledaju samo izbori premijera od referenduma 2016. godine, niz političkih likova je ubjedljiv za dokazivanje tvrdnje. Prvo se pojavila Theresa May, kao premijerka koja će izvršiti Brexit, iako je sama učestvovala u kampanji protiv izlaska iz Evropske unije. Ovaj apsurd je prešao u farsu kada je njen nasljednik u Downing Streetu, Boris Johnson, samim svojim likom i politikama označio osnovne crte farse - fizički humor i politička lakrdija. Izlazak iz EU popraćen padom vrijednosti funte, akcija na londonskoj berzi, egzodusom finansijskih kompanija i servisa iz Britanije, povećanom inflacijom, imao je sve oblike tragedije, ali tek naredna premijerka, Liz Truss je u samo četrdesetak dana na vlasti uspjela ostvariti tragediju na kojoj bi joj Euripid i ostali pisci antičkih tragedija zavidjeli. Njen mandat je zaista bio groteskan, dakle, u mnogočemu sličan lakrdiji, odnosno farsi uobličenoj u Johnsonovom kabinetu, ali su posljedice njene vlasti od mjesec i po za rezultat polučile tragediju za značajan broj Britanaca.
Sada, niz premijera nije ovdje završen i pitanje se postavlja kako uklopiti narednu dvojicu. Tragični u svojim vladavinama svakako jesu, ali je ovdje pitanje ponavljanja istorije četvrti ili peti put dvojbeno. Stoga se zadržavamo na incidentima ili oblicima apsurda prvi put, farse u drugom ostvarenju i tragedije pri trećoj reinkarnaciji. Četvrto ili kasnije ponavljanje već nosi znatan broj posebnosti da bi se niz mogao nastaviti.
Istorijsko ponavljanje demokratskog izbora na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni dokazuje ovaj koncept. Kada su nacionalisti pobijedili na izborima 1990. godine i udružili se u zajedničkoj vlasti, to je bio apsurd - historijski incident, izgledalo je. Sami koncept osnivanja nacionalističke stranke i predizborne kampanje zasnovan je bio na ukazivanju na opasnosti od drugih i pružanje zaštite od tih drugih, da bi po rezultatima izbora vlast bila formirana upravo sa tim drugima kao partnerima. Apsurd, a ne samo historijski incident.
Nakon katastrofalnog rata, demokratski izbor je bio ponovljeno pružanje ne šanse, već zahtjev biračkog tijela nacionalistima da još jednom formiraju vlast zajedno. Farsa je povremeno pokušavana biti prekinuta, ali bez rezultata. Ovaj posljednji prekid, koji je zapravo samo djelimičan, jer nisu svi nacionalisti odstranjeni iz vlasti, rezultatima vlasti političkih elita koje su djelimično zamijenile nacionaliste uvodi mogućnost ponovnog uspostavljanja punog partnerstva nacionalista u vlasti. Tragedija.
Simpatizeri nacionalizma mogu i okrenuti ovu postavku. Navodni nenacionalisti u Bosni i Hercegovini prvi put su formirali vlast 2000. koja je trajala samo dvije godine. Istorijski incident, izgledalo je. Međutim, ponovo su nenacionalisti, ojačani nekim manjim nacionalističkim snagama, ušli u vlast 2010. godine. Na federalnom nivou, partnere su našli u Hrvatskoj stranci prava, čije je sjedište službeno nazivano “glavnim stanom”, bass kako je tokom NDH označavano stranačko rukovodstvo. Na državnom nivou, SDP nije mogao izbjeći partnerstvo sa čvrsto utemeljenim nacionalističkim pokretima - HDZ, HDZ 1990, SNSD, SDS te SDA, koju je kasnije zamijenio SBB. Ovo vladajuće iskustvo najlakše je opisati kao farsično.
Glasačko tijelo je toga bilo svjesno i promijenilo je glavne aktere tokom narednih izbora. Ipak, rezultati nacionalista su bili toliko loši da se još jednom pokušalo formirati donekle nenacionalističku vlast. Rezultati trojke i ostalih su na uvid svima. Ako društvo većinski smatra je da je vlast od 2022. godine tragična, Bosna i Hercegovina vratiće se još jednoj nacionalističkoj reinkarnaciji. Da li će to biti još jedno ponavljanje ili možda kraj istorije, jer nacionalizam bi se lako mogao dokazati kao jedino moguće sredstvo za ostvarenje vladanja u BiH. Nešto slično kao Fukuyamin koncept kraja istorije i dominacije liberalne demokratije.
Fukuyama je kasnije priznao da nije bio u pravu. Nadam se da nisam u pravu sa ovim tekstom. Dakle, Marx je samo donekle bio u pravu.
