I 2025. su pojeli nacionalisti

Svijet je, blještavo dočekujući 2025. godinu, najviše nada polagao u mir: bilo je to vrijeme kada je Donald Trump tek trebao sjesti u Ovalni ured Bijele kuće, pa se svako na svoj način pripremao za njegovu administraciju. Moskva je pokazivala nadmoć nad Ukrajinom žestokom ofanzivom za koju je na frontu angažirano i 10.000 sjevernokorejskih vojnika. Izrael je intenzivirao ubijanja Palestinaca u Gazi, u kojoj je u tom času već stradalo 145 novinara, kako ne bi izvještavali o užasima. Bosna i Hercegovina je pratila suđenje Miloradu Dodiku, sada već bivšem predsjedniku Republike Srpske, koji je ročišta odgađao pravdajući se bolešću tokom koje je davao prilično nezdrave intervjue najavljujući kraj naše zemlje.

Trump je pak obećavao ekspresni kraj ratova, ne krijući da mu je ambicija Nobelova nagrada za mir. Nije je dobio, no isposlovao je primirje u Gazi, istina tek nakon što je skoro cijeli zapadni svijet najavio priznanje države Palestine. Skovao je i planove za mir u Ukrajini, ali oni su još na čekanju, jer Vladimiru Putinu ne pokrivaju sve apetite. Novokomponovanom ruskom caru Evropa ne vjeruje - s izuzetkom mađarskog i slovačkog premijera Viktora Orbana i Roberta Fica - pa se Unija okreće jačanju svojih odbrambenih snaga, ne isključujući mogućnost da Rusija nastavi svoje agresivne pohode.

U takvoj globalnoj atmosferi nije bilo iznenađenje što je naš osuđenik iz Laktaša presudu Suda BiH, kojom je kažnjen s godinu zatvora i šest zabrane političkog djelovanja zbog kršenja odluka visokog predstavnika, pokušao pretvoriti u konačni obračun s mirom na Zapadnom Balkanu.

Zbog stanja u Srbiji - koja je cijelu ovu godinu provela u znaku masovnih protesta na kojima su traženi izbori i povratak u institucionalne okvire - naš osuđenik je secesiju i raspad zemlje ogolio, otkrivajući zapravo da mu je jedina ambicija da sačuva sebe na vlasti i ogromno bogatstvo kojim se zakitio. Zato je Dodik mjesecima Narodnoj skupštini RS-a servirao odluke i zakone koje je Ustavni sud BiH istim intenzitetom stavljao van snage, usput prijeteći oružjem u rukama entitetske policije. Zatvor je za svaki slučaj otplatio, 36.500 konvertibilnih maraka ionako su sića spram desetina, neki tvrde i stotina miliona uloženih u američke lobiste koji su mu izdašno uračunali svaki desničarski letak podijeljen u Washingtonu o nemogućnosti opstanka naše zemlje.

Veliko finale pripalo je članici državnog Predsjedništva Željki Cvijanović, koja je u ime familije i vrha SNSD-a pregovarala o ukidanju sankcija. I to se dogodilo: OFAC je poskidao osuđenika, njegove najbliže i njihove firme s crne liste, Dodik je zauzvrat napravio cirkus od NSRS-a, ali nije uspio legalizirati masovnu krađu izvedenu na prijevremenim izborima za entitetskog predsjednika. SDS-ov Branko Blanuša, univerzitetski profesor i opozicijski kandidat, moralni je pobjednik, ko god na kraju uđe u banjalučku palatu. Ponavljanje izbora na 136 biračkih mjesta jasan je dokaz koliko su neophodne nove tehnologije u oktobru, kako bi glasovi i bili upisani onima koje su građani zaokružili. Kako god, birači u Republici Srpskoj ne kriju da žele skinuti okove straha u korist vlastite i budućnosti svoje djece. I cijela je zemlja odahnula, Dodik je bivši, a mir je sačuvan. U globalnim procjenama sigurnosnih rizika nema više u top 30 ni Bosne i Hercegovine, ni regiona, a nedavno je i Trumpova administracija donijela Zakon o vanjskoj politici koji se odnosi na Zapadni Balkan i koji jasno potvrđuje podršku teritorijalnom integritetu i suverenitetu ovdašnjih zemalja, vladavini prava i borbi protiv korupcije.

Gdje je Dodik stao, Dragan Čović je nastavio: lider HDZ-a BiH preuzeo je na svoja pleća obavezu da čuva ne samo dugogodišnjeg interesnog partnera već i njegovu politiku sprečavanja svakog napretka Bosne i Hercegovine. Njegovim zaslugama ministri SNSD-a Staša Košarac i Srđan Amidžić, kao i brojni kadrovi u državnim institucijama, istrajavaju na blokadama svega - zato je Reformska agenda na jedvite jade usvojena, zato još uvijek nemamo dva zakona i pregovarača s Evropskom unijom, jer otvaranje pregovora BiH s Bruxellesom ovom najstarijem europejcu na kontinentu, kako se sam svojevremeno predstavljao, naprosto ne odgovara.

Trasiranje BiH na EU putu Čoviću izbija najjače adute opstanka njegove krucijalne titule - vlasnika Hrvata u našoj zemlji. Evropske vrijednosti su i HDZ-ove samo do granica zamišljenog trećeg entiteta u kojem bi Čović da je mali dodik. I njegove zube krcka američka administracija: Zakon o južnoj interkonekciji, donesen uz veliki pritisak tadašnjeg američkog ambasadora Michaela Murphyja, Trumpovi dužnosnici pretvaraju u realni projekat vrijedan milijardu dolara. Naš ambasador pri UN-u dr. Zlatko Lagumdžija ističe njegovu ogromnu geopolitičku, stratešku i integracijsku vrijednost ne samo za BiH već i za cijeli region. To je projekat, kaže, koji otvara vrata i drugim ulaganjima, posebno u obnovljive izvore energije: “Južna interkonekcija može biti svojevrsni buldožer, svjetionik za nove projekte - solarnu energiju, vjetroparkove, energetsku tranziciju i snažnije američko i evropsko prisustvo u BiH.”

Trojka nema dilema, na ovom Zakonu je radila punim kapacitetima, a to je bio i jedini slučaj kada je SDA, žestoka opozicija u federalnom Parlamentu, stala na stranu države Bosne i Hercegovine i podržala zaustavljanje ovisnosti naše zemlje od Rusije. Danas se upravo iz tih redova daje podrška Čovićevom protivljenju Južnoj interkonekciji, sa sve tobožnjim tumačenjima kako će BiH ostati kratkih rukava zbog američkih ekonomskih interesa. Ambasador Lagumdžija tu pogrešnu percepciju efikasno odbacuje: “Amerika će zaraditi, ali ćemo i mi. Dobit ćemo sigurniju i jeftiniju energiju, investicije, nova radna mjesta. Jedino bez čega ćemo ostati su vjetar i sunce koji danas ionako propadaju neiskorišteni.” On iz međunarodnog i epicentra SAD-a podsjeća i na velike diplomatske iskorake koje je Bosna i Hercegovina napravila u ovom mandatnom periodu iako nije imala para za lobiste. Imala je svoje dužnosnike i vrijednosti za koje se borila i u ratu. Zato i treba reći: koliko god se u protekle tri decenije SDA busala u bošnjačka prsa, svojom je politikom - nakon Sulejmana Tihića - bila najodaniji saborac i Dodiku i Čoviću. Godine potpunog zastoja euroatlantskih integracija, ispostavilo se, imale su tri ključna igrača, uz SNSD i HDZ i SDA. Da može drugačije, vidjeli smo i nedavno, kada je upravo u New Yorku otkriven spomenik Cvijet Srebrenice, koji svojom bjelinom predstavlja najveću garanciju da će genocid počinjen nad Bošnjacima u ratu ostati u trajnom sjećanju kao opomena, ali i pokazatelj da ova zemlja ima snage da nastavi dalje.

Tri decenije nakon Daytona mir je naša zajednička obaveza, a euroatlantske integracije trasa kojoj se moramo posvetiti. Dio državnog vođstva koji je u ovom času s krampama i lopatama na EU putu nije naročito veliki - s tugom bi se moglo konstatirati da je znatno veći onaj koji pali crvena svjetla. Međutim, i Bruxelles i Washington sve jasnije to prepoznaju, o čemu je nedavno svjedočio i dr. Denis Bećirović, upravo u SAD-u, gdje također ima sve manje razumijevanja za antizapadne poteze i blokade koje dolaze iz Bosne i Hercegovine. Treba mu vjerovati. I ugrabiti priliku.