Gubitništvo kao način postojanja

Gledano ovako kako sada živimo, doima se da nam je svako godišnje doba nepogoda i teška muka, odnosno da u svim okolnostima može doći do one tačke u kojoj se pokazuje da odsustvo države, želje za bilo kakvom organizacijom i strukom pogubno utiče na svakodnevnu egzistenciju. Nije više uopšte ni smiješno, niti bi trebalo biti predmet bilo kakve poruge to da nas mogu iznenaditi kiša, snijeg, sunce, vjetar i sve drugo što vam padne na pamet. I istina, događaju se i drugima takve stvari, priroda ima svoje hirove i ne pita za nas, ali čini se nikome kao nama ovdje. Drugim riječima, u ovom društvu sve je neprestani ekskluzivitet, od svakog jada pravi se još veći, a iz nesposobnosti i odsustva sistema upravljanja zrcali se duboka kriza svakog smisla. Činjenica da se neprestano potvrđuju neke stvari kao iz jeftinih viceva, pretvorila nas je kao zajednicu u mentalitetske gubitnike u najširem spektru pojavnosti i događaja koji čine svakodnevicu. Dovoljno je samo ovlaš pogledati medijske napise da bi se vidjelo koliko jesmo opterećeni opetovanom kuknjavom, prebacivanjem odgovornosti sa jednog nivoa vlasti na drugi, podsmijavanjima i neozbiljnošću, dok se u podnožju tih premetanja i beskrajne lakoće odustajanja odvija neprestana borba za golo preživljavanje.

Jer tamo gdje je sve postavljeno na krhkim osnovama i unaprijed ispisanom porazu nema mogućnosti za šire sagledavanje datosti, nema pouke, nema mogućnosti proaktivne promjene. Suština jeste u gubitničkom iskustvu, toliko smo svikli na nenormalnost da bi nas, doima se, začudilo kada bi stvari funkcionisale normalno. Kad bismo se jedno jutro zaista probudili u društvu koje se trudi rješavati svoje probleme i preuzeti odgovornost za ono što nam se događa, suočiti se sa greškama i propuštenim prilikama, možda ne bismo ni znali kako se odnositi prema tome. Opsjedala bi nas, moguće je, nostalgija za nesređenošću i stalnim posrtanjima, proživljavali bismo neku vrstu štokholmskog sindroma nesnađeni u situacijama u kojima stvari funkcionišu. Defetistički i olakotni odnos prema svim vidovima društvenih događanja, strategija brzog zaboravljanja, permanentno ponavljanje grešaka, insistiranje na obmanama i mitomaniji kada je to potrebno, ispraznili su od suštine sve ono gdje bismo zaista trebali biti na visini zadatka. Tako da ni u čemu nismo dosljedni ni dostojni, već smo skloni fušeraju i hazarderskoj improvizaciji, koja se pretvorila u jedini stvarni model po kojem djelujemo. A kad se zaista dogode katastrofe, kad ljudi stradaju, kad dođe do najradikalnijih manifestacija nečinjenja i naplate pogrešaka, pravdamo se kako nismo mogli uticati na događaje, kako je to datost sama po sebi, a mi smo, razumije se, žrtve na koje se opet stuštio gnjev nebesa. Ta autoviktimizacijska praksa kojoj jesmo dugo vremena skloni kao zajednica zarobila nas je u međuprostoru besprizornog odustajanja, sve bismo kao htjeli promijeniti, ali nam nešto u nama ne dopušta da se pokrenemo. I tako iz godine u godinu. Iz manjeg u veći poraz.

Ta negativna metafora snijega, od koje sam ovdje počeo, koji nas je iznenadio u januaru, samo je mikroplan puno šire slike bezidejnosti, beznađa i zarobljenosti u okoštale modele mišljenja i suočavanja sa problemima. Uporno se trudimo da pokažemo svoju posebnost i jedinstvenost, kada se hvalimo, usta su nam puna nerealnih superlativa, kada trebamo prihvatiti neki uspjeh koji je, navodno u naše ime, neko postigao, doživljavamo frenetične frazove želje da se i mi uključimo u to malo sreće. Ali zato kada treba prihvatiti odgovornost za ono što nam ne ide, gdje griješimo, gdje smo potpuno iznevjerili i zakazali, tada svi peru ruke i okreću glavu u stranu. Dakako, na prvu zvuči možda banalno da se na osnovu snježnih padavina izvodi cijeli jedan sken društva, ali suština jeste da se na tim, naizgled, marginalnim reakcijama na stvarnost oko nas pokazuje sva razina naše zarobljenosti u procjep pristajanja na poraze i odustajanje od želje da bude bolje. Po ko zna koji put ću reći, bez radikalne promjene paradigme na koju smo navikli, od vremenskih nepogoda do političkih očekivanja i trvenja, nema mogućnosti izlaska iz vrzinog kola tragičnosti i promašaja. Samo suočavanje, odbacivanje svih paralaža kojima smo se okružili u svom balonu od sapunice, redefinisanje i reorganizacija onoga što jesmo, može biti nulti korak za novu priliku i budućnost koja obećava bolje dane.