Gorčina jedne sudske odluke

Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-29/25 od 22. 1. 2026. godine, potvrđeno je ono što je i prije toga bilo jasno, a to je da je neustavna odluka Narodne skupštine Republike Srpske od 2. 9. 2025. godine o izboru tzv. vlade Save Minića, jer je Ustavni sud BiH utvrdio da ta odluka u periodu od njenog donošenja 2. 9. 2025. pa sve do 18. 1. 2026. godine nije bila u skladu (što je isto kao i kada se kaže da je neustavna) sa članom 1. stav 2. i članom 3.3b) Ustava Bosne i Hercegovine, na koje povrede sam više puta već ukazivao.

Poslije svega ipak ostaje gorak okus ove odluke i to zbog najmanje tri razloga.

Kao prvo, sve je ovo Ustavni sud mogao i trebao reći mnogo ranije, a ne nakon skoro pet mjeseci odugovlačenja kojim je režimu u Republici Srpskoj kupovao vrijeme, kako bi taj režim odradio ono što je odradio 18. 1. 2026. godine, imenujući još jednu neustavnu tzv. vladu Save Minića.

Drugo, Ustavni sud BiH u navedenoj odluci kaže (tačka 69. obrazloženja) da njome “ne prejudicira pitanje ustavnosti akata koje je donijela Vlada Republike Srpske u periodu važenja osporenih odluka, ukoliko takvo pitanje eventualno bude pokrenuto pred Ustavnim sudom”, čime taj sud sam sebi protivrječi.

Naime, odlučiti da odluka o izboru tzv. vlade nije u skladu sa Ustavom BiH sve vrijeme njenog važenja (od 2. 9. 2025. do 18. 1. 2026. godine) znači i da sama ta vlada nije u skladu sa tim ustavom, tj. da je neustavna tokom cijelog navedenog perioda, usljed čega nijedan akt koji je donijela takva vlada ne može biti ustavan, već je neustavan, kao što je neustavna i ta vlada.

Koliko je Ustavni sud BiH u tom pogledu pravno promašio u citiranom dijelu svoje odluke, dokazuje i tačka 57. njenog obrazloženja. U toj tački Ustavni sud podsjeća da je Narodna skupština 18. 1. 2026. stavila van snage svoju odluku od 2. 9. 2025. godine o izboru Minićeve tzv. vlade, ali da to ne sprečava Ustavni sud da odlučuje, jer bi “u suprotnom, javne vlasti mogle donositi akte koji su u suprotnosti sa Ustavom BiH, a ti akti bi, iako su u određenom periodu proizvodili pravno djelovanje, bili van ustavnosudske kontrole samo zbog činjenice da ih je donosilac naknadno stavio van pravne snage”.

Ovaj stav je pravno ispravan i jednako vrijedi za još jednu situaciju. Naime, jednako tako se pravno osnovano može reći da kada Ustavni sud odluči da jedan akt nije u skladu sa Ustavom BiH, a na osnovu tog neustavnog akta su prije odluke Ustavnog suda donošeni drugi akti, onda su i ti drugi akti neustavni, samom odlukom Ustavnog suda kojom je proglašen neustavnim akt na osnovu kojeg su donošeni, usljed čega bi ti akti ostali izvan ustavnosudske kontrole samo zbog toga što niko nije pokretao postupak za ocjenu njihove ustavnosti.

Treći razlog zbog kojeg ostaje gorčina poslije ove odluke je u pravno neutemeljenoj tvrdnji Ustavnog suda BiH da odluka o izboru premijera i odluka o izboru vlade navodno nisu opšti, već pojedinačni pravni akti čija primjena je navodno (tačka 51. obrazloženja) “iscrpljena samim njihovim donošenjem”.

Kada bi ova tvrdnja bila pravno ispravna, a na sreću nije, onda izabrana vlada ne bi mogla stupati u neodređeni broj pravnih odnosa erga omnes, prema parlamentu i predlagati mu zakone i druge akte, niti bi vlada mogla donositi brojne i razne podzakonske propise (uredbe, pravilnike), a ni odlučivati u pojedinačnim stvarima u odnosu na građane kada je na to obavezuje zakon, jer je, u iščašenom poimanju opšteg pravnog akta od strane Ustavnog suda BiH, primjena odluke parlamenta o izboru vlade “iscrpljena samim njenim donošenjem”.

Nažalost, to je bio pravno iščašeni “osnov” Ustavnom sudu BiH da neustavno odbaci zahtjev za ocjenu ustavnosti odluka Narodne skupštine o izboru tzv. premijera i vlade. Koliko je taj dio odluke neustavan dokazuje, pored već navedene argumentacije, i to što je Ustavni sud BiH najprije odlučio da jedna te ista odluka Narodne skupštine nije u skladu sa članom 1. stav 2. i članom 3.3b) Ustava BiH, što znači da je time taj sud utvrdio (pravilno) da je neustavna, čime se upustio u ocjenu njene ustavnosti, da bi odmah zatim odbacio zahtjev za ocjenu ustavnosti te iste odluke.

Sve su to razlozi zbog kojih poslije ovakve sudske odluke ostaje gorčina, ali i bojazan da je pravosuđe na potpuno pogrešnom putu, na kojem neznanje ne samo da trijumfuje nego se ono pretvara u obavezujuća pravila ponašanja.