Godina raspleta

Iako mi je jasno da s naslovom teksta parafraziram naslov bezvezne knjige Slobodana Miloševića, napisane uoči njegovog “marša kroz institucije”, a potom i kroz naše živote, on je nekako neizbježan jer doista ulazimo u godinu nakon koje će mnogo toga na ovim našim prostorima biti jasnije. Milošević je, doduše, govorio o godinama, a ne o jednoj, ali ova jedna, 2026. bi stvarno mogla biti prijelomna.

Pa evo da krenem redom, od naše Bosne i Hercegovine. Koja je prepuštena na milost i nemilost svima i svakome, još poodavno, a možda najgora prepuštenost se odvija uvijek u izbornoj godini. Koja je upravo ova. Čega ćemo li se sve naslušati do izbora, koliko ćemo dodatno podignutih nacionalističkih tenzija morati otrpjeti i kakvi ćemo uopće nakon tih izbora izići iz svega, trenutačno nitko ne zna. I realno je nezahvalno prognozirati. Kao i uvijek, najveće su šanse da se još jednom potvrdi apsolutna pobjeda triju vodećih nacionalističkih stranaka i nastavi se vječni status quo. Jednako kao što je jasno kako bih osobno volio da se to ne dogodi. Međutim, osim pukog nadanja u bolji rasplet, građanima ostaje mogućnost da hladne glave prođu kroz kampanju, da zatim masovno izađu na izbore i onda racionalno glasaju. Znam, znam, možda pričam bajke, ali do nas je, ni do koga drugoga.

U Hrvatskoj tek slijedi nekakav rasplet ove proustaške revolucije koja se jednostavno ne može sada sama zaustaviti u pola koraka. Tim prije što je Thompson krenuo u otvoreni rat protiv zagrebačkih gradskih vlasti, a desni povjesničari i mediji u nastavak rata za izbacivanje nepoćudnih ljudi sa sveučilišta. Trenutačno je, nakon Hrvoja Klasića, meta Dejan Jović. Godina u Hrvatskoj, istina je, nije izborna, ali Andrej Plenković će biti itekako odgovoran za to kako će se sve skupa rasplesti. Zajedno sa Zoranom Milanovićem, naravno, koji upadljivo šuti. A može se završiti ili konačnim provođenjem zakona i Ustava te sankcioniranjem ustaštva ili fizičkim obračunima, koji su sve bliži kako se desnica osjeća moćnije i dolazi ljudima pod prozore. Do sada, Tomislavu Tomaševiću i Daliji Orešković.

U Srbiji će, po svemu sudeći, ovo zaista biti godina raspleta i izlaska iz nepodnošljive pat-pozicije, u kojoj Aleksandar Vučić i dalje drži sve poluge vlasti i nasiljem je održava, ali realno više ne može vladati. Tim prije što mu se potpuno raspala vanjska politika i što su i on i njegov režim de facto izopćeni sa svih strana, osim od Kine. Zbog koje se opet i ne smije doći do stvarnog sudskog epiloga rušenja nadstrešnice u Novom Sadu. Iako je Vučić sklon tome da nikad ne kaže istinu, teško je vjerovati da u ovoj godini neće biti izbora, bez obzira na to što ih je ovih dana najavio. Sad je samo pitanje do koje mjere su njegovi ljudi i službe uspjeli izbušiti studentski pokret i hoće li proeuropska opozicija preživjeti odium nacionalističke javnosti i one koja se takvom ne doživljava, a u suštini jeste takva, jer postavlja najnormalnija pitanja u vezi sa studentskom listom. Svakako, i tu je teško prognozirati rasplet, ali Vučić ipak ide kraju.

Na koncu, Crna Gora. U kojoj se proeuropski dio javnosti nada da će ovo biti godina u kojoj će biti zaključeni pregovori s Europskom unijom. A postoji puno signala da će se to stvarno dogoditi unatoč brojnim preprekama i u samoj zemlji, i unutar EU, kao i od Srbije. Europskoj uniji jednostavno treba dokaz da se proces proširenja nastavlja, a Crna Gora je idealna i dovoljno mala da bude pokazni primjer za to. Tim je tužnija ova naša zaglavljenost iz nečijih interesa i inata. Odvije li se to tako i Crna Gora 2028. uđe u Europsku uniju, to će biti veliki game changer za čitavu regiju. I to jako pozitivan.

Svakako, sljedeća 2026. obećava puno više nego što smo imali u ovoj godini u regiji, ali opet, većina toga je do nas.

Sretna vam Nova.