Gdje je nestao papa?

Izuzmemo li tragikomičnu raspravu oko posjete bosanskohercegovačkih članova Predsjedništva Vatikanu i komičnu fotografiju našeg trojca s papom, pa tom izuzetku dodamo i službeno priopćenje Vatikana o tome kako papa moli za mir u Iranu i na Bliskom istoku, te za libanonske kršćane, pape, zapravo, nema na sceni u momentu kad je najpotrebniji. Istina je da su riječi ono što ostaje zauvijek, ali priopćenja i molitve na koje se nitko ne obazire, bez snažnih gesti, pa i osobnih rizika i žrtvovanje, ni inače ne znače ništa, a kamoli u današnjem svijetu koji se nalazi na rubu svjetskog rata i u kojem je svakako razoren i međunarodni poredak, kao što je razoreno i međunarodno pravo, te UN kao institucija. Jeste papa de facto osudio izraelsko-američki napad na Iran i rušenje međunarodnog prava, ali to je i dalje u sferi riječi koje ni na koga ne mogu utjecati.

Sjetimo li se sada pak onog slavnog Staljinovog pitanja o tome koliko papa ima divizija, te njegove najpogrešnije političke procjene uopće, posebno u odnosu na zaključak kako je jedina prava politika ona kadrovska, i potom još jednom osvijestimo kako suprotno mnogim političkim predviđanjima, zapravo, iznova živimo u retradicionaliziranom svijetu s bitnom ulogom religije u životima ljudi, papino nedjelovanje postaje bolno vidljivo.

Pridodamo li svemu ovome i to da se upravo nalazimo u razdoblju korizme, tj. odricanja, spremnosti na potpuno preobraćenje čovjeka, u vremenu podsjećanja čovjeka na prolaznost i smrtnost, sve pred najveći kršćanski praznik Uskrs i obilježavanje Isusove muke, opet se nalazimo pred pitanjem što Leo XIV, zapravo, čeka.

Stvar je tim veća jer je aktualni papa Amerikanac. I ako je nekad, u razdoblju od Drugog svjetskog rata do danas, bilo potrebno da papa vlastitim primjerom pokaže otpor ratovima, ubijanjima civila i rušenjima, onda je to sada.

Pokušajmo za trenutak zatvoriti oči i budni sanjati. I onda zamisliti, npr. da papa ovog časa ode u Teheran i zatraži odande prekid rata i napada na tu zemlju. Pa da onda odleti u vlastitu domovinu i iz Washingtona pošalje poruku o tome da je nedopustivo to što SAD upravo rade u Iranu i u svijetu. Potom da ode do Kijeva i iskaže solidarnost s Ukrajinom i ukaže na to da je sramotno to u što se Treći Rim pretvorio. I na koncu, da ode u Gazu pa Veliki tjedan dočeka u Betlehemu, procesiju Križnog puta odradi na izvornoj Golgoti, odnosno u Jerusalemu i onda u tom gradu dočeka Uskrs i odande pošalje poruku i apel da bi Izrael trebao zaustaviti okupaciju i ubijanje ljudi u Gazi te okupaciju Zapadne obale i samog Jeruzalema, odnosno njegovog starog grada.

Kad bi papa napravio ovo u sljedećih malo manje od mjesec dana, to bi ponajprije bio potpuni šok za sve navedene agresore, potom bi to ulilo ogromnu nadu čovječanstvu da ništa nije izgubljeno i da još postoji ideja ljudskosti. A na koncu bi i značajno podignuo ugled Katoličke crkve u svijetu.

Poslije svega, mogao bi otići u Ujedinjene nacije i odande se obratiti s apelom za spas te međunarodne organizacije država te još jednom upozoriti na obavezu svih nas da spriječimo treći svjetski rat.

Šanse da papa napravi makar jednu od navedenih stvari, makar onu najvažniju, a to je dočekivanje Uskrsa u Jerusalemu, gotovo da ne postoje.

Zašto je to tako, ne znam. Ono što sigurno znam jeste da nema ni preče, ni bitnije stvari od zaustavljanja ubijanja ljudi, niti da ima boljeg momenta da poglavar Katoličke crkve založi sve što ima, pa možda i ugrozi vlastitu sigurnost za zaustavljanje agresija i ratova, od korizme i Uskrsa.

Ne napravi li to sada kad je najprotrebnije i ostane li samo na priopćenjima koja će se već sutra zaboraviti, sve što napravi kasnije tokom pontifikata bit će nebitno u odnosu na činjenicu da je izabrao suštinski ne djelovati, onda kad je morao djelovati.