Federalna vlast pomnožena s nulom?

Pjesnikovo Ubi me prejaka riječ... (Branko Miljković), koje u politici obično bljesne u vidu eksplozije, u slučaju smjene – ili razrješenja, rečeno bezbojnim birokratskim rječnikom – Dragana Miokovića s pozicije čelnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, još jednom se pokazalo grubo istinito i teško. Dvodnevna sesija federalnog Predstavničkog doma, uz usvajanje više važnih ekonomsko-finansijskih zakona, ipak je protekla u znaku zahtjeva HDZ-a BiH, HDZ-a 1990 – HNP i poslanika HSS-a Marija Karamatića i HRS-a Slavena Raguža, kao reakcija na zaista nesmotrenu Miokovićevu izjavu (prejaku riječ), pa javno izvinjenje, kao najvažnije i teme oko koje su se najžešće lomila koplja. I slomila su se, onako kako je, izgleda, jedino moglo da se okonča: rukama rečene 20-člane poslaničke ekipe, prislonila se i opozicija SDA, DF-a i SBiH, pa je 58 (od potrebnih 50) “za” bilo više nego dovoljno za smjenu.

Sve prije toga, uz to i poslije toga – za neke je istorija, a za druge razlog za postfestum razmišljanje, uključujući i ad hoc analize. One se kreću prostorom traženja odgovora na nekoliko važnih pitanja. Na to, recimo, da li će se desiti ono što je – u mjestimično pretjeranom, ali i gubitničkom obraćanju parlamentarcima – Mioković nazvao stvaranjem nove većine u federalnoj zakonodavnoj vlasti, što vonja na kohabitaciju, jer bi u Vladi bila jedna, a u Parlamentu druga većina? Zatim, da li je moguće da, uz indikativnu tezu dopredsjednika Predstavničkog doma Mladena Boškovića da je HDZ, tj. HNS “u koaliciji sa trojkom do onog trenutka kad ona kaže da istupa iz koalicije”, odnosi i trojke sa HDZ-om (HNS-om) ostanu baš posve isti? Konačno, nije nevažno i pitanje prilika u okviru trojke, naročito poslije nedavne ostavke Vlade Kantona Sarajevo, a uz stav Mirsada Čamdžića, čelnika Kluba poslanika Naše stranke u Parlamentu, o tome da, poslije ovoga, “sve treba racionalno razmotriti”.

Teško je odoljeti osjećaju prilično preoranog koalicionog terena federalne vlasti. Zato ne iznenađuju nedorečenost i ishitrenost prvih reakcija, a ni bojazan od toga da, ipak, štošta neće (ne može?) biti isto kao dosad. Na to bi, direktno ili posredno, moglo (i moralo) uticati nešto od onoga što smo čuli tokom dvodnevnog okupljanja federalnih poslanika u Sarajevu. U tome je, ako ćemo da se ne lažemo, bilo i mišljenja, poruka i tvrdnji koje ne idu ni u istu rečenicu sa predstavom o koalicionoj harmoniji i povjerenju. Naprimjer, nabrušeno istrčavanje Marija Karamatića, čiji desničarsko-šovenski profil širokog spektra nije prvi put tako ponuđen, o tome da bi oko Dragana Miokovića “trebalo napraviti sanitarni koridor”. Uz to što je krajnje amoralan, rasističko-mizantropski i nacionalistički prijeteći, ovo je i znak riješenosti da mazohizam bude vrhunaravno mjerilo odnosa među ljudima. Ili stav prigodno uspaljenog Slavena Raguža, koji će nam, u okviru posve druge teme, “otkriti” da se HVO tokom rata u našoj zemlji “borio protiv Hezbollaha i Hamasa”(?!).

Pred tako poganim potpaljivanjem atmosfere u Parlamentu se ostaje bez teksta, jer to normalan um ne prima, pa je svake dileme ili neizvjesnosti morao biti lišen konačan ishod “katil fermana”, namijenjenog Draganu Miokoviću. I iščašeno logičan je bio način da opozicija, uz neskriveno našpanovane pojedince iz SDA i DF-a, kidiše na vlast i iskoristi se prilikom da je nalijepi svim i svačim, u skladu sa drevnom željom za njenim množenjem s nulom. Neki su otišli u tačku, najavljujući da će “sa obje ruke biti za smjenu”, dok su drugi – poput čelnika Kluba poslanika SDA Mirsada Zaimovića – imali potrebu da Miokoviću u lice kažu da bi ga smijenili dan, pet, deset ili mjesec poslije izbora, samo da je bilo prilike za to(!).

Isto onoliko koliko je neosnovano, ako ne i naivno, očekivati da će, poslije ove zlosretne igranke u Parlamentu Federacije, u šestomjesečnom ostatku njegovog mandata sve biti normalno, bez blokada, zatezanja, uvreda i sličnih niskih udaraca, van pameti je vjerovati u to da se poslanici, nakon svega što smo vidjeli i čuli, vrate na fabričke postavke i da odrade ono za šta su plaćeni. Kako, recimo, očekivati da federalna koalicija i dalje bude bar nalik normalnom odnosu Naše stranke i HDZ-a (HNS-a), poslije minulog traumatičnog zasjedanja? Ili na čemu se bazira ofrlje izrečeni optimizam o tome da će sve biti kao dosad, ako ima još otvorenih pitanja – ono sa zahtjevom za smjenom Mladena Boškovića, prije svega?

Sve što nam se odsad bude dešavalo u federalnom Parlamentu, vrlo vjerovatno će odisati napetijom, neizvjesnijom i mučnijom atmosferom od dosadašnje. Obojiće je, s jedne strane, izoštrena opoziciona čula prema onome što će biti tvrdnje o normalnom radu i odnosima u vlasti, a s druge (ne)vidljiv teret “velikih problema u Federaciji” (Mirsad Zaimović). Što možda neće uroditi stvaranjem nove većine u vlasti, kad se zna to da opoziciji “ne pada na pamet da bilo s kim pravi većinu”, ali hoće klimom, u kojoj će nas teško biti ubijediti u to da važeći koalicioni brak ne trpi posljedice pucanja onoga što zove dosadašnjim odnosima.