Fašizam i u našem dvorištu

Ni desetak dana nakon Thomsonovih “domoljubnih” koncerata u Širokom Brijegu, 13. i 14. februara, od zvanične politike, države, institucija sistema, pravosuđa najprije, nema ozbiljne reakcije, a kamoli osude ove parade neoustaštva i otvorenog kidisanja na antifašističke temelje naše zemlje. Ne zna se šta se čeka, a još manje da li to znači sklonost tome da se preko svega olako pređe radi mira u kući i izbjegavanje talasanja (među partnerima u vlasti) ili, pak, ono što bi bilo pogubno, ali ne i iznenađujuće – ignorisanje jedne otvorene neofašističke manifestacije, pod krinkom umjetnosti, patriotizma i “širenja ljubavi i mira”. Tek onda kada je lider HDZ-a BiH Dragan Čović javio svekolikom pučanstvu da se sastao s “mojim dragim prijateljem” Markom Perkovićem Thompsonom, dočekali smo ozbiljnu reakciju – najprije Naše stranke, kojoj kao da nisu bili dovoljni samo širokobriješki koncerti za to da reaguje, te oglašavanje Milorada Dodika, koji se iznenađujuće(?) oštro obraća svom bratskom partneru u vlasti Čoviću i, naravno, osuđuje i njega i ova događanja.

Prije toga, zbila se licemjerna i blasfemična reakcija nabrijanog Draška Stanivukovića, koji je obećao da će od parlamenata Republike Srpske i države tražiti donošenje zakona o zabrani ovakvih manifestacija, što je odmah izazvalo reakciju na reakciju – otkud da je protiv neoustaštva neko ko se prsi slikanjem s četnicima u Foči i podržava “antifašistički” četnički pokret? Reagovao je, uoči vikenda, i SDS dizanjem glasa protiv ove parade neofašizma, ali i u tom činu se prepoznaje više populizma, nego iskrenog, licemjerja lišenog, zalaganja za otpor ovom novom činu fašizacije naših prilika.

A da ta fašizacija traje decenijama, praktično od Daytona, znaju i oni koji se prave da to ne znaju. Fašizacija našeg vremena, svijesti, prilika, odnosa i stanja – bazdi na trajno obilježje, motiv, inspiraciju i nadahnuće, čije porijeklo je, dakako, u generalno uhodanoj nacionalističkoj mustri, podjelama po svim mogućim i nemogućim šavovima, a krajnji cilj – plansko sistematsko vaspitavanje novih naraštaja u tom duhu. Zato je do mučnine neubjedljiv i sraman ne samo izostanak odlučnije reakcije i stava zvanične države, čak i političkih stranaka koje se, kad im zatreba, rado kite antifašističkom tradicijom i opredjeljenjem. To mučninu izaziva i zbog toga što su hitro reagovali samo nejaka antifašistička strana našeg društva – SABNOR u Bosni i Hercegovini, posebnom peticijom grupa intelektualaca-antifašista i jedan broj istaknutih javnih ličnosti. Većina drugih je svoje neshvatljivo, ako ne i smišljeno, oglušivanje – pogotovo kad je riječ o državnim adresama – pretvorila u prostor za utisak o tome da ne smatraju da je riječ o problemu koji zaslužuje njihovu pažnju.

Isto onoliko koliko, u rubrici nereagovanja, ne čudi očekivan izostanak očitovanja HDZ-a BiH i drugih stranaka s hrvatskim predznakom – osim poteza njegovog lidera, koje je više nego jasno očitovanje i još jasnija poruka – indikativna su bila i neka nespretna i kontraproduktivna oglašavanja. Recimo, delegata državnog Doma naroda i lidera HDZ-a 1990 Ilije Cvitanovića, koji je malo polupao lončiće, nazivajući i crne zastave i ustaški i nacističke pozdrave ne pravim imenom veličanja NDH, već “legitimnim simbolima postrojbi HOS-a”, što, po njegovim mjerilima, nije “izjednačavanje s totalitarnim ideologijama”, a još manje dokaz srčanog preuzimanja “vrijednosti” od ustaša, dakle, hrvatskih nacista.

Kako god se dalje razvijale – ili zatomile – refleksije jedne grube, neskrivene i ničim kontrolisane, a zna se čime podstaknute i podržane neofašističke provokacije – uz krajnje bijedne pokušaje opravdavanja i minimiziranja – malo toga će biti drukčije i bolje bez promptnog buđenja zaštitnih alata države i sistema. I pored bure licemjernih, populističkih, tu i tamo i jeftino prizemnih reakcija, bez toga teško da će se išta bitnije promijeniti. Zna se i zašto: odveć duboki su korijeni prakse i ustaljenog načina ponašanja i rada postali relikti fašizma i opasno su masovni i razmahani njegovi sljedbenici i poštovaoci – da bismo s optimizmom, pa još u izbornoj godini, vjerovali u osujećivanje širenja novog fašizma, kao planski osmišljenog, precizno razrađenog i ciljano usmjerenog projekta.

Thompsonovi koncerti su, zato, čitka najava onoga što se nesmetano širi, što se vidi i što je bez problema uvezeno da bi se ovdje primilo i prihvatilo. Uz novi, prijeteći talas desničarske, u Evropi već razularene prakse, koja ne samo da nas neće poštedjeti – uz ostalo i zato što je u Parlamentu BiH odavno, drsko i nacionalistički uspješno, odbijena i pomisao o usvajanje zakona o zabrani neofašističkih organizacija i aktivnosti – već, zahvaljujući ravnodušnosti onih koji su zaduženi za naš mir, stabilnost, ustavni poredak i opstanak zemlje, prijeti još bezočnijim i još nesmetanijim kidisanjem mraka u našem dvorištu kroz suštinu fašizma: nemir, strah, nove podijele, stradanje i neslobodu. Što podstiču ne samo samozvani “promicatelji europskih vrijednosti”. Kod nas i oko nas.