Fašiste ima ko da (na)slijedi

Da li zato što smo, s razlogom, pod teretom mnogih drugih, ozbiljnijih i težih problema – i unutrašnje i vanjske prirode – tek ispod radara javnosti je promakao dio informacije s prošlosedmične sjednice Predstavničkog doma Parlamenta BiH o usvajanju inicijative SDP-ovih poslanika Jasmina Imamovića i Saše Magazinovića o pokretanju procedure za upis u UNESCO-ovu listu svjetske baštine arhitektonskih djela Bogdana Bogdanovića u našoj zemlju – počev od Partizanskog groblja u Mostaru do drugih, uglavnom antifašističkih spomen-obilježja naše prošlosti. Pažnji javnosti je promakao – a nekima, evo, nije – detalj o tome da su za inicijativu bili svi poslanici, osim četiri zastupnika hrvatskog bloka (HDZBiH, HSS, HSPBiH, HKDU, HSPAS, HDU, HSPHB i HRAST).

Onima koji su ovo previdjeli, valja priznati legitimno pravo na nemar i površnost. No, pri tome je neozbiljno ne uočiti jednu “sitnicu”: manje od 10 posto poslanika Parlamenta BiH, predstavnika “neravnopravnih” Hrvata u BiH (koji imaju 40 posto glasova u Vijeću ministara), zorno je još jednom pokazalo da ne odolijeva izazovu iskazivanja stava, i to ne prema vrhunskim umjetničkim Bogdanovićevim djelima nego prema suštini – da se inicijativa odnosi na zaštitu antifašizma i biljega vrijednosti iz antifašističke prošlosti. Što je otvoreno istrajavanje na višedecenijskoj “demokratskoj” tradiciji da se, čim se pomenu antifašizam i antifašisti, neki od takvih zgroze i samo što se ne hvataju za pištolje.

Ima li bolje ilustracije za to od onoga što se, surovo anti-antifašistički i mrziteljski, desilo Partizanskim groblju u Mostaru, nakon čijeg divljačkog rušenja je, i nakon skoro četiri godine, istraga “još u tijeku”? To je samo jedan, nikako usamljen primjer. Čitav ih je spisak, po pravilu zanemaren. Poput besramno zaboravljenog poratnog (1996) neofašističkog miniranja veleljepnog spomenika epopeji Bitke na Neretvi na Makljenu iznad Prozora, djelo Boška Kućanskog iz 1978. godine. Ili niz lokalnih primjera rušenja spomenika i nekažnjenih, a omiljenih ispada neofašizma – kao što je rizik kome se antifašisti izlažu kad svakog februara idu organizovano na Partizansko u Mostaru, a policija ih čuva od onih koji su na suprotnoj strani od antifašizma; ili kad se 25. novembra 2023. antifašistima zabrani dolazak u Mrkonjić-Grad, jer su antifašisti prijetnja, zna se kome... O čemu se, iz razloga ciničnog i blasfemičnog nezamjeranja, zvanično malo govori. Bar dok se Thompson ne ukaže u Širokom Brijegu...

To nas prisili na suočavanje sa ružnom, ali i slikom pred kojom ne smijemo zatvarati oči, već što više i glasnije govoriti: da i mlađe generacije, nadahnute primjerom nekih starijih u političkim i organima vlasti, otvoreno i ubijeđeno naginju fašističkim “vrijednostima”, ličnostima i obilježjima iz prošlosti. Najmanji problem je, uslovno kazano, to što se preko svega očas pređe. Mnogo veći je to što je riječ o sve ustaljenijem običaju, koji je postao mjera patriotsko-nacionalnog profila, pa odavno pretvoren u nesmetano demonstiranje sklonosti starom i novom fašizmu i u našim parlamentima. Recimo, najnoviji slučaj u Narodnoj skupštini Republike Srpske, uz raspravu o rezoluciji o zabrani ustašenja i veličanja NDH i nacističke ideologije, sa ustaljenim zaboravljanjem četništva, koje će SDS-ov Ognjen Bodiroga uspaljeno braniti kao “specijalne jedinice Jugoslovenske vojske u otadžbini”, dakle, po njemu, “borce protiv okupatora”.

Kad god u nas pretegnu neoprez, plitkoumnost i površnost, uveća se prostor za širenje poruke o tome da fašizam ovdje ima one koji su riješeni da ga (na)slijede. Ta sorta “patriota” i “domoljuba” ne priznaje istorijske istine i univerzalno uramljenu sliku odnosa fašizma i antifašizma. Cilj im je staviti znak jednakosti između “borbe za svoj narod” i onoga što je korist u politici, pa još u izbornoj godini. Zato nijedna društvena sfera nije pošteđena tog malignog odnosa i zato ne iznenađuje bezumno veličanja zločinaca i zločina i, uopšte, nakaza iz rubrike fašisti. I samo su naivni i prirodno ograničeno iznenađeni kad, naprimjer, državni poslanik Šemsudin Mehmedović pokrene inicijativu za oduzimanje radne dozvole treneru mostarskog Zrinjskog Igoru Štimcu, jer se čovjek često zaigra, pa politiku i svoj izrazito desni “domoljubni” gard iskoristi za to da obilnim kontaminiranjem nagrdi sport i odnose u sportu.

Uz takvu sliku, štošta nam je jasnije i štošta tjera na nužno suočavanje s onim sa čim živimo. Pogotovo kad sto postane iživljavanje, blokiranje i drsko sabotiranje vlasti, državne prije svega, uz “ukras” u vidu obično zrakoprazne priču o evropskoj uljudbi i perspektivi. Kao da Evropa, ma koliko i sama desničarski uzdrmana, toleriše stari i novi fašizam i kao da joj antifašizam nije temelj. Što, uz sve ostalo, traži i od nas, kojima ne fali iskustvo o tome da je jedino efikasno i uspješno oružje u suprotstavljanju fašizmu – bio, jeste i uvijek će biti antifašizam.