Dva blefera
Sad kad se konačno i HDZ autao pa odlučio podržati Dragana Primorca u kandidaturi za predsjednika Republike Hrvatske, što je doslovno bio razlog njegovog svojevremenog izbacivanja iz te stranke, jasno je da ćemo imati strastvenu kampanju i obračun između dva blefera. Prvi blefer zemlje, pa i regije je svakako Zoran Milanović, aktualni predsjednik zemlje, dok bi ovdje Primorac sekundirao, nimalo ne zaostajući za pozerstvom aktualnom predsjedniku.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
- Što to bješe olimpijsko primirje
- Situacija u Americi nam je puno bliža nego što mislimo
- Kraljevstvo za Willyja Brandta
Nije uopće ni sporno to da će još neproglašeni kandidat iz stranke Možemo, a utemeljeno se pretpostavlja da bi to mogla biti Ivana Kekin, uzeti solidan broj glasova Milanoviću u prvom krugu. Jednako kao što nije sporno, niti je treba unaprijed otpisati, da će Marija Selak Raspudić, kao nezavisna kandidatkinja s desnice, uzeti solidan broj glasova kako Primorcu, tako i Milanoviću. Ali, bez obzira na to što što će njih dvije biti jake kandidatkinje, ipak je za očekivati finalni obračun u drugom krugu između dvojice vodećih blefera hrvatske politike. Ponajprije zbog Milanovićeve realne popularnosti s jedne strane, ali i zbog infrastrukturne podrške HDZ-a Primorcu s druge. O Milanoviću i njegovim ideološkim slalomima, svim problematičnim izjavama i nekonzistentnostima, pa i totalnoj zamjeni publike kojoj se obraća, čitava regija već sve zna. Isto kao što je upućena u njegovu konstantnu relativizaciju agresije Rusije na Ukrajinu i suštinsko antievropsko ponašanje.
S druge strane, Dragan Primorac jeste međunarodno priznat znanstvenik, ali je i rijetko osebujan lik hrvatske javnosti i politike. On je jedan od onih ljudi koji su vas s iskrenim sjajem u očima i strastvenim govorom sposobni uvjeriti u bilo što. Posebno one lakovjernije. A talent za samoreklamu mu je neograničen. No, takvi ljudi, što više borave pod svjetlostima reflektora i lupom šire javnosti, postaju u njenoj percepciji sve karikaturalniji. Što se sve već dogodilo Draganu Primorcu.
On je prošao kompletan luk od perspektivnog Sanaderovog ministra znanosti i obrazovanja, koji je imao tu sreću da bude ministar u godinama obilja, kad su se diljem zemlje otvarali novi kampusi, širila regionalna sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku te radna mjesta u znanosti i na sveučilištima dijelila na lopate, preko ulaska u probleme, odlaska s funkcije i pokušaja da kao nezavisni predsjednički kandidat ostane u politici. Iz tog doba ostala je najzabavnija slika u kojoj se on zbunjeno pridružuje studentima ispred ministarstva te zajedno s njima skandira sam sebi “ostavka, ostavka”. Što bi bio fantastičan konceptualni čin da je to radio osviješteno. Ovako je samo ispao nadrealno redikulozan.
Karijeru je nakon toga nastavio graditi u znanosti, uspostavljajući bliske odnose s Izraelom i tamošnjim znanstvenicima i bivajući prisutan u hrvatskoj javnosti samo putem forenzike i organiziranja gostovanja stranih znanstvenika, mahom američkih i izraelskih. Zbog toga bi Hrvatska s njegovom eventualnom pobjedom, umjesto proruskog predsjednika, dobila onog proizraelskog.
No, najveća snaga Dragana Primorca je u njegovoj nevjerovatnoj samouvjerenosti. I tu je identičan Milanoviću. Njega jednostavno ne možeš trajno poraziti, jer koliko god puta izgubio ili bivao suočen s neobranjivim, on će se vratiti kao da se ništa nije dogodilo i nastaviti verglati svoje.
Primorcu su tako ovih dana izvukli članstvo u Savezu komunista Hrvatske i kandidaturu za članstvo u komitetu iz 1990. godine, a on je potpuno opušteno rekao nešto u stilu da je svatko tko je vrijedio bio u partiji i što ga nisu pitali gdje je bio ‘91, pa nastavio po svome.
Definitivna je istina da bi se eventualna televizijska sučeljavanja ove dvojice pretvorila u nadrealni šou. Međutim, problem je što netko od njih mora pobijediti i postati stari ili novi predsjednik. A to onda treba preživjeti sljedeće četiri godine. I u Hrvatskoj i u regiji.
