Duboka kulturna provincija

Tek što smo, uslovno rečeno, izašli iz krize knjiga i izdavaštva prouzrokovanih obustavom rada Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, na red je došla nova stavka u kojoj vlast još jednom pokazuje da svoj odnos prema knjigama, književnosti i znanju drži kao ono do čega joj ni najmanje nije stalo. Odnosno, da je ovo društvo u svojim kulturnim strategijama, u onome što bi morala biti osnova razvoja svake zajednice, podbacilo u svakom smislu. Ne postoji, dakle, ni jedna oblast kulture i umjetnosti koja se u ovoj zemlji posljednjih godina nije srozala na najniže moguće grane. I to prevashodno zbog bilo kakvog odsustva sistemskog sluha za važnost postojanja ovih društvenih oblasti. Ako se osvrnemo na nedavne apele filmskih radnika, na odnos države prema filmskoj umjetnosti, za koju se godinama busamo u prsa kao našom najvitalnijom kulturnom granom, onda se jasno dobija slika potpunog beznađa i bezvlašća u polju kulture BiH. Sa jedne strane imamo vlast koja daje sredstva za razvoj na kaščicu, a sa druge strane imamo stvaraoce koji, u toj maloj bari punoj krokodila, kidišu jedni na druge te se otimaju podobni i manje podobni za otkidanja mrvica ionako bijednog kolača sredstava koja su na raspolaganju za kulturnu djelatnost. Sve to ostavlja utisak potpune haotičnosti, a kako vrijeme prolazi, stiče se dojam da ovdje kroz koju godinu neće suštinski postojati nikakva produkcija vrijedna pažnje, odnosno da će umjetničko i kulturno stvaralaštvo ostati na samom zapećku budžetskih izdvajanja. Što znači na samom dnu evropskog prosjeka, bez izglednih mogućnosti da se stanje uskoro promijeni nabolje.

Jer, očevidno je, tamo gdje država postoji jedva u naznakama, zarobljena u etnonacionalne modele partitokratskog prepucavanja, kultura kao prostor za integraciju različitosti te kao mjesto kritičnosti i korekcije društvenih kretanja i fenomena nestaje i biva sve više gušena. Cinik bi rekao da za umjetnost i kulturu nisu važna sredstva, već volja da se stvara. Ali, nema stvaranja tamo gdje postoji neprestana politička sabotaža jedne od supstancijalnih tačaka koje na civilizacijskoj mapi bilježe da mi postojimo, da jesmo i da nas treba uvažavati kao društvo koje stremi da u budućnosti bude zapamćeno kao ono koje je dalo nešto specifično u globalnim okvirima. Bez obzira na naše, opjevane, rezultate i prepoznatosti u planetarnim okvirima, mi smo jedna duboka provincija koja se neprestano utapa sama u sebe. Sve će proći, vlasti će proći, stranke će proći, ono što će se na kraju, kad nas sadašnjih ne bude, pikati jeste šta smo uradili da jedinstvenost našeg kulturnog obzora opstane u svim svojim specifičnostima. Bez te svijesti, bez stava države da je to ono što nas čini reprezentativnim faktorom na ovoj planeti nema mogućnosti da na bilo koji način ostanemo zabilježeni i prepoznati. Jedino na čemu mi još uvijek danas postojimo, kao neka egzotika na zalasku, jeste prokletstvo rata i onoga što baštinimo iz nesreće devedesetih godina prošlog vijeka, sav drugi naš doprinos je zanemariv i jadan.

Riječ je, ovoga puta, o Fondaciji za izdavaštvo FBiH koja se posljednjih dana našla uskraćena za sredstva koja se na godišnjem nivou, putem javnog konkursa, dodjeljuju autorima i izdavačima kao poticaj za izdavanje knjiga. Nisam siguran gdje je zapelo, ali evidentna je činjenica da sredstva koja su trebala biti raspodijeljena u ovom sektoru nisu raspodijeljena, te da je time ugrožen dobar dio, ionako siromašne, produkcije knjiga domaćih izdavača. Na relaciji resornog ministarstva i potražilaca sredstava očito postoji veliki šum u komunikaciji. Što je stara priča koja se ogleda prije svega u nekompetentnosti i strogo stranačkoj podobnosti onih koji se pitaju za sektor kulture i umjetnosti. Rijetki izuzeci su u ovoj zemlji bili periodi kada su na pozicije koje se tiču kulture dolazile osobe od digniteta i sa znanjem o onome što je u cjelokupnoj kulturnoj djelatnosti bilo nužno da bi ona opstala i bila relevantna. Sve osim toga je višegodišnja papazjanija koja kulturnu djelatnost drži zarobljenu u okovima nepotizma i narcizma malih razlika. Pored toga, opet ću ponoviti, i sami kulturni djelatnici su se u više navrata pokazali kao oni koji nisu u stanju izdići se iznad vlastitih interesa, po babu i po stričevima, što nas iz godine u godinu dovodi u bizarne situacije i prepucavanja koja odražavaju sumornost svega onoga što mi živimo ovdje. Konačno, istina jeste da će se umjetnost stvarati, da će kultura ove zemlje postojati, uprkos svemu, ali bilo bi pošteno konačno glasno reći da država niti je imala nešto sa tim uspjesima, niti želi imati. Sve što nastane i što doživi neki uspjeh, prije svega je individualni incident izrastao iz želje pojedinaca da u ovaj mrak unesu bar zeru svjetlosti.