ZLATKO DUKIĆ: “Dragan i ja smo se usaglasili...”

Ako se ne varam, u prošlosedmičnim reakcijama na novi sastanak delegacija SNSD-a i HDZ-a BiH (Banja Luka, 12. oktobra) nije posebno zapaženo, što će reći da je neoprezno zanemareno to da je Milorad Dodik, obraćajući se novinarima nakon razgovora, rečenicu počeo sa “Dragan i ja smo se usaglasili...”. Saznali smo o čemu se razgovaralo u vezi s formiranjem nove-stare vlasti, a posebno da se te dvije pobjedničke partije za sve pitaju i da se bez njih ništa neće moći uraditi. Plus najava ukidanja “nezakonitih odluka” visokog predstavnika... Važnije od toga je, međutim, ono što nije rekao o novom činu dvojnog pakta sa Draganom Čovićem i SNSD-a sa HDZ-om, a što je nagovijestio onim početkom rečenice. I što se, ne prvi put, mora i mnogo pažljivije, a i racionalnije promišljati, razumijevati i, na kraju, praktično izvagati.

Nekoliko dana kasnije, sredinom prošle sedmice, saznali smo i ono što u Banjoj Luci nije rečeno, jer se podrazumijeva, a što će biti vrlo izvjesna igranka koja nas čeka. Dodik je najavio promjene entitetskog ustava, a onda direktno, poslovično šljašteći arogancijom i bahatošću, i to da će – uz zahtjeve vezane za Centralnu banku, indirektne poreze, prekopavanje diplomatske mreže, Oružane snage i ko zna šta još, što čuva kao adute u rukavu – put ka novom pakovanje vlasti biti diktiran ne samo onim što on i Čović budu tražili već i u znaku razvlačenja, uslovljavanja, ucjena i blokada. Ukoliko postoji neko ko to ne vidi ili, još gore, ko to potcjenjuje, mogao bi biti neprijatno iznenađen onim što nas čeka.

A čeka nas, više je nego jasno, ne samo dodatno armiranje bliskosti, savezništva i paktiranja čelnika ove dvije stranke, s neskrivenim manirima plemenskih poglavica i moćnika, kojima su rezultati izbora nova infuzija. Očekuje nas i podebljavanje onoga što smo imali protekle četiri godine u državnoj vlasti. Znamo kako je to u praksi izgledalo: HDZ je bio i ostao najsigurniji oslonac i zaštitnik SNSD-a, koji je, nakon što ga se trojka odrekla kao partnera, i dalje u vlasti, a HDZ-u je zahvalio tako što su u Vijeću ministara ostala samo dva ministra Srbina, dopustivši mu da, poslije smjene Nenada Nešića, ima četiri od deset pozicija. U državnom Domu naroda smo četiri godine imali trule plodove čvrstog zagrljaja Dragana Čovića i Nikole Špirića, koji su vedrili i oblačili, svodeći trećeg člana Kolegija Kemala Ademovića na sinjeg epizodistu, ignorišući ga i onda kada je to bilo i protiv Poslovnika i protiv zdrave pameti.

Uz nula izgleda za to da se, u vezi s tim, išta promijeni nabolje, a najmanje da državni (proevropski) interes bude jači od stranačko-nacionalnog, nerijetko podzemnog, pripremimo se za natezanja, nadmudrivanja, kaprice i uslovljavanja. Komotni u poziciji lidera još dubljih etnonacionalnih rovova, dvojac poglavica je saglasan u najvažnijem – da trećoj strani, bošnjačkom taboru, u kojem se štošta pitaju i oni koji jedni o drugima misle sve najgore, ponudi mrvice, koje ostanu na stolu nakon što oni utvrde pazar i namire se. U prevodu: rok za sticanje uslova za pare iz Plana rasta, ona 374 miliona eura, do 31. decembra neće biti ispoštovan, HDZ u prvi plan istura izmjene Izbornog zakona (Čović: “Prioritet prioriteta”), SDA traži, s pravom, ono što je HDZ-u kao prst u oko – proporcionalni pristup izboru rukovodnih kadrova, a SNSD će, sa strane, posmatrati taj federalni klinč, znajući da, kako god se to završi, on je siguran dobitnik.

Pošto će u tome, kao i dosad, jedini gubitnik biti država Bosna i Hercegovina i mi, njeni podanici, iščezava i posljednja optimistička nada u iole ozbiljnije i iskrenije nastojanje vlast – čije novoizabrane nosioce čeka, uzgred rečeno, po 8.500 KM mjesečne “zarade” – da ukine akcize na gorivo i PDV na lijekove i hranu, da ostvari obećanja iz kampanje, a na šta su nasjeli oni koji nisu odoljeli mazohizmu prema sebi i glasali za one koji im zadužuju praunuke, krčme rudna bogatstva s bjelosvjetskim hohštaplerima i truju životnu okolinu, prave dilove sa tajkunima i plaćaju arbitražne kazne, gase termoelektrane, jer nema ćumura za proizvodnju struje, koji obećavaju ukidanje neradne nedjelje trgovaca, koji...

Izbori su potvrdili veliki broj onih koji vjeruju dvojici poglavica. Dodiku kad, recimo, poslije banjalučkog randevua kaže da “nije protiv evropskog puta, ali je protiv zloupotrebe tog puta”, jer Evropa “favorizuje muslimane” i kad tvrdi da ga “ne zanima ko će činiti vlast u Federaciji BiH i kantonima”. Čoviću se vjeruje kad poruči to da njegovoj i Dodikovoj stranci izborni rezultati omogućavaju “da pokrenu pozitivne procese” koje će ove stranke predvoditi u naredne četiri godine, što se uklapa u floskulu o tome da je “HDZ lokomotiva evropskog puta BiH”.

Ali, nije problem samo to vjerovanje. Mnogo veći je potcjenjivanje onoga što se ne kaže, a krije se iza zloslutnog “Dragan i ja smo se usaglasili...” i što je i važnije i krupnije. A što – pod uslovom da se ne lažemo – tjera na to da se, u cilju prevencije iznenađenosti, ozbiljno zamislimo i zabrinemo pred onim što njih dvojica planiraju, dogovaraju i rade. I što će nam raditi.