Dosta toga drugima je nevidljivo
Ne znam da li je iko ikada napisao bilo šta o liftu, pjesmu, priču, knjigu, tekst, esej. Ne znam ni da li je neki hodnik, prazan prostor mogao poslužiti kao motiv za pisanje. Ali, znam da su meni jedan lift, jedan hodnik, jedan sprat, nekoliko soba, toliko važni da ne postoje dan ili noć da ne pomislim na one koji se nađu u tim prostorima.
Ponovo sam prije nekoliko dana išla u posjetu prijateljici na 13. spratu Onkološke klinike KCUS-a. Naravno, išla sam tim liftom koji kao da vas katapultira koliko brzo stigne na odredište. Ne stignete ni udahnuti, predisati, misli pokupiti sa svih strana koje vam se na leđa natovare, grudi pritisnu, oči zasuze, otkucaje srca utišaju, svaki nerv razvuku do granice pucanja. U tom liftu i zrak je drugačiji, nije neugodan, ali izaziva mučninu, budi strepnju, nemir, strah. Iako na liftu piše da je za devet osoba, u njemu nema mjesta ni za vas same, stišću vas zidovi toliko da osjetite bol u kostima, graške znoja orose čelo, gdje god se okrenete, ispred vas je mrak.
Smjenjuju se brojevi na displeju, lift se pomjera na drugi, četvrti, šesti, 10. sprat, poneko izlazi, poneko ulazi. Blagi pokret glave u znak pozdrava, tiho dobro jutro, dobar dan ili doviđenja. Svi u svojim mislima. Neko sretan zbog onoga što piše na papiru koji stišće u rukama, neko uplašen, neko razočaran, ali svi bi najradije da nisu tu. I vi biste najradije pobjegli. Ali, kada se približite broju 13, oni koji su u liftu sa vama postaju vaš saborac, partner, prijatelj. Lakše vam je. Niste sami. Pogledima se razumijete, bez riječi, šifre, koda, pina, razumijete sve neizrečeno, progutano. Veze iskovane u vatri kroz koju prolazimo i koja prži naše tijelo su veze jače od familijarnih. Znamo koliko sve boli, koliko je sve teško, koliko je sve komplikovano, iako je dosta toga drugima nevidljivo. Nabacimo taj osmijeh prkosa, uspravimo leđa, dignemo glavu i nastavimo dalje, pa makar to bilo pola koraka naprijed. Samo je važno ne osvrtati se na jučer.
Iako idem u posjetu prijateljici čijeg osmijeha bi se postidjela bilo koja filmska diva, pred čijom snagom zastanu najjači ljudi na planeti, koja energijom može pomjeriti planinu, koraci su sve sporiji, noge sve teže, jer ispod njenog imena i prezimena piše rak. Taj odvratni, uporni, mračni nametnik, štetočina, koji je u stanju u samo jednoj minuti prevrnuti sve naopačke, izvrnuti nam život, promijeniti sve što je do jučer bilo normalno, i um i razum, i izgled i osjećaj i nadu i plan... Jedino što vraća svjetlo u ovu tamu su medicinski radnici na tom odjeljenju. Oni koji vas dočekaju i isprate bez patetike, ali sa ogromnom dozom ljubaznosti, topline, čovječnosti. Oni čiji ton glasa, čije riječi, misli, djela najteže dane u životu učine izdržljivim, podnošljivim i dostojanstvenim. Oni koji u nama vide kćerke, majke, sestre, prijateljice, kolegice, radnice, a ne samo pacijente, ne samo broj u kartonu, smrtno bolesnog čovjeka. I kada smo najdosadniji, a to smo uvijek, jer nas zanima sve, ishrana, vježbice, njega rane, njega tijela, spavanje, buđenje, prognoza, dijagnoza... nije im teško odgovarati, pa čak i na isto pitanje više puta. Ali, one razgovaraju i sa našim podlivima, ruže ih što su se sada pojavili, sa našim mučninama koje su dosadne i česte, što dolaze nepozvane, mole vene povučene od litara terapija koje su do sada primile da se pojave, da se ne kriju, da nam svima bude lakše.
Ovi hodnici su raskrsnica najmračnijih strahovanja i nadljudske snage za koju nismo ni znali da je posjedujemo, jer ljudi koji gube sve pronalaze snagu da pruže najviše. Ne postoji dijagnoza i prognoza koja je u stanju ugasiti svjetlo u čovjeku koji je odlučio da živi, da se smije, raduje, želi, sanja, vjeruje i planira. Ljubav je jedina stvar koja može preživjeti i 13. sprat, ali i nedostatak terapije i nedostatak empatije i bol i tugu i strah i neizvjesnost. Zato, volite ljude, budite uz njih, pa čak i ako je potrebno otiđite na 13. sprat Onkologije, posjetite prijatelja, ostavite dio srca u toj sobi kako bi i dani i duge noći bili svjetliji.