Došli su po nas, doći će i po vas

Šutjeli smo kada su nam djecu počeli ubijati u tramvajima. Šutjeli smo kada su ih nastavili ubijati na pješačkim prijelazima, trotoarima, u šetnji, na bolničkim stolovima privatnih ordinacija. Šutjeli smo kada je zabranjeno liječenje djevojčice u javnoj ustanovi, “državnom” Kliničkom centru. Ostali smo nijemi i na brojna ubistva žena unutar četiri zida, gdje bi trebalo barem sigurnosti biti. Šutimo na patnju, bol, tugu, nepravdu, nespokoj, strah, bijes...

Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:

• Krajnje je vrijeme da pogledate čovjeka
• Nisi šugo, a šta jesi?
• Naše umorne oči budno će sve da prate

Šutimo, jer drugačije ne znamo, nećemo, ne smijemo. Boj se ovna, boj se.ovna i dođosmo do države u kojoj se oni koji bi trebali misliti na nas i govoriti za nas voze helikopterima, kupuju automobile od nekoliko stotina hiljada KM, ljetuju u najskupljim svjetskim odmaralištima, samo što ne lebde na oblacima, ili možda već lebde, a narod se bori za goli opstanak. Guši se u vlastitoj nemoći, problemima, grca u dugovima... i šuti. A svi znamo, pa i političari, da je šutnja znak odobravanja. Zato i rade kad hoće, šta hoće i izgleda dokle hoće. Samo kod nas ne važi ona “neće dokle hoće”, jer kod nas kraja nema.

Preteško je bilo slušati i gledati protest nekoliko desetina penzionera (jer ostali šute) ispred zgrade Vlade Federacije Bosne i Hercegovine prije nekoliko dana.

- Ado (Adnan Delić, ministar rada i socijalne politike FBiH, op. a), obraćam ti se kao čovjek, pomozi nam! Ovako dalje ne možemo. Imaš djecu, porodicu, oca, majku, od penzije se živjeti ne može. Sve znaš. Kao čovjeku ti kažem dalje ovako ne ide. Umiremo od gladi, zavapili su oni koji su ovu državu gradili, koji su radili cijeli svoj radni vijek, koji su odvajali od svojih plaća za izgradnju i boljitak BiH, a danas su mahom na spiskovima javnih kuhinja, u hladnim domovima, u tišini i samoći prebrojavaju 600-700 KM penzije i raspoređuju 200-300 KM, koliko im ostane nakon plaćenih režijskih troškova, za lijekove, hranu, voće, povrće... Ko bi to mogao rasporediti? Kako rasporediti? Danas ću jesti, sutra neću, jer novac se ne može izmisliti, udvostručiti, utrostručiti. Lakše je smanjiti potrebe. Ne mora se jesti tri, niti dva puta dnevno, ne mora ni svaki dan.

Veliki broj onkoloških pacijenata je upravo iz reda penzionera. Zamislite tek njihovo raspoređivanje penzije? Zamislite one koji su dočekali penziju da uživaju, prošetaju, otputuju negdje, odmore od višedecenijskog rada kako raspoređuju 600-700 KM, a samo za citostatike im je neophodno 1.500 KM, hormonalnu terapiju 350 KM, vitamine 300 KM mjesečno. Zbog nedostatka specijalista, termina i poneki nalaz se mora uraditi u nekoj od privatnih ordinacija. A i to košta. Ako rukom uhvate za papriku, paradajz, kupus, jabuku, grožđe, ako pomisle na matični sok nara, ako zamisle ribu na dnevnom meniju, ako se usude pa sanjaju da kupe dovoljno ogrjeva za zimu..., zamislite kakve su to misli, snovi, nadanja. Puste misli, snovi, nadanja, jer oni živjeti ne mogu, oni se liječiti ne mogu, oni i ne sanjaju više. Oni su osuđeni na smrt ili od dijagnoze ili od gladi ili od nepravde.

Ustvari, svi smo mi, i penzioneri i zaposleni i nezaposleni osuđeni, samo još to ne znamo. Došli su po nas, ali doći će i po vas. I tada će biti kasno da progovorimo, da progovorite.