Dokad će Hrvati biti taoci SNSD-a i svog lidera?

Mogao je, i to mu je dosta vremena i uspijevalo, Dragan Čović svojom slatkorječivošću, prirodnom inteligencijom i uglađenim manirima, pa i apsolutno ispravnom demokratskom i proeuropskom retorikom, odavati dojam čovjeka posvećenog kompromisu, dijalogu, međusobnom razumijevanju i na kraju europskom putu Bosne i Hercegovine.

Dođe, međutim, tako neki trenutak, koji uvijek neizbježno dođe, u kojem se retorika treba pretvoriti u praksu. I onda se, ukoliko se to ne dogodi, sve ranije navedeno pretvori u šuplju priču.

Ako je i bilo onih koji su vjerovali u iskrenost Čovićeve priče o težnjama ka europskom putu, njihova vjera je morala biti poljuljana besmislenim inaćenjem oko južne interkonekcije, da bi s inzistiranjem na čvrstoj koaliciji s Miloradom Dodikom i SNSD-om, koja se upravo ovih dana potvrdila nakon odluke trojke da raskrsti s tom partijom, svaka sumnja bila uklonjena.

Što nas dovodi do raznih pitanja i logičnih zaključaka. Jer, ako prvo postoji nešto što je očito da očitije ne može biti, i što sam Milorad Dodik više uopće i ne krije, to je da s njim kao s faktorom odlučivanja ne samo da nema nikakvog europskog puta nego, po svemu sudeći, nema ni Bosne i Hercegovine.

Ako je tome tako, a jeste, a ako je opet i unatoč tome Draganu Čoviću bitnija politička bliskost s Miloradom Dodikom od tog istog europskog puta, onda je jasno kako i on radi aktivno na tome da taj put onemogući. Što jeste legitimna politička ideja, ali se suštinski radi o prevari vlastitih birača, pa i naroda kojeg, evo da i to kažem, legitimno predstavlja. Jer Hrvati mogu biti i ovakvi i onakvi u političkom smislu, ali skoro sto posto su opredijeljeni za članstvo u Europskoj uniji. Kojega, da još jednom ponovim, s Miloradom Dodikom kao faktorom odlučivanja jednostavno nema.

To sve onda znači da legitimni politički lider Hrvate, a vrlo vjerojatno i vlastitu stranku, drži u nekoj vrsti talačke krize. I to zbog vlastitih, bilo osobnih, bilo ideoloških interesa i uvjerenja, sasvim je svejedno. Pitanje je samo u kojem času će to oni sami osvijestiti, uključujući i hrvatskog premijera Plenkovića, i kada će i kako oni na tu situaciju, nakon što je konačno osvijeste, reagirati.

Da sam ja npr. na mjestu bošnjačkih političkih lidera, sad bih samoinicijativno ponudio neko održivo rješenje hrvatskog pitanja i eliminirao mogućnost da se i ubuduće hrvatski član predsjedništva bira protiv političke volje Hrvata. Čime bi se Čović konačno doveo pred zid, a njegova liderska uloga izgubila sve argumente kojima je homogenizirao birače i opoziciju oko sebe.

Kako ipak treba sumnjati u svijest i spremnost među bošnjačkim liderima da ovako nešto naprave, ostaje nam zapravo daljnje mučenje sa uvijek zadanim pozicijama, unutar kojih je sve problem. Prvi problem je što opozicija u Republici Srpskoj, koja doista ima solidnu podršku i, naravno, dijeli nacionalističke poglede na prošlost, ali očito želi iskorak ka Europi, nikako ne uspijeva dobiti priliku da dobijemo nešto konstruktivno iz tog entiteta. Drugi je problem neosviještena talačka kriza u kojoj nacionalni lider drži Hrvate, dok je treći problem taj što bošnjački politički lideri znaju što žele kao krajnji ishod, a to je funkcionalna Bosna i Hercegovina koja ima europsku perspektivu, ali ne žele ili se boje poduzeti ijedan stvarni politički korak u tom smjeru. Istina je da ga je trojka s ovim raskidom koalicije s SNSD-om napravila, ali je, kao što vidimo, sama po sebi nemoćna.

Svakako, odavno je došlo vrijeme, a sada je možda i posljednja prilika za to da se, neovisno o tome kako će završiti aktualna politička preslagivanja u vlasti, na idućim izborima pojavi koalicija stranaka na državnom nivou, koja će ponuditi zajednički program i viziju zajedničke budućnosti. Sve osim toga je nastavak istoga i tapkanje u mjestu.