Doći ćemo možda i mi na red

Jesen je svom silinom, u punom naletu ogolila drveće. Zaledila je mlade grančice, polomila ih, bacila na zemlju gdje su se izmiješale sa odavno opalim lišćem. I lišće je odavno dobilo drugu boju, žutu, smeđu, bakrenu, bezbojnu, providnu. Hladnoća je izvukla snagu, silinu, život iz zemlje, drveća, lišća. Sve miruje, sve je ugaslo.

Ili, ne sve. Uvijek neko i nešto preostane. Uvijek neko i nešto preživi. Gledam poneki preostali listić, vjetar ga njiše desno, lijevo, gore, dolje, pokušava ga odvojiti od grane za koju se ipak, uprkos svemu, grčevito drži. Koliko li je snage u tom malom, tankom listu. Koliko li je želje u njemu. Koliko li je prkosa i nade.

Dođe i zima, prve pahulje snijega mirišu u zraku. Nadvijaju se snježni, ledeni oblaci na nebu, ali listić na grani se ne osvrće, ne predaje, prkosi! Želi živjeti, želi ostati i opstati. Želi na proljeće bljesnuti u svom punom sjaju i ljepoti. Ne čuje huk vjetra, ne vidi sivilo i tamu, nije mu hladno, nije mu dosta mraza.

Odlutaju misli do Onkologije. Odlutaju misli do onih koji se grčevito za život drže i ne puštaju slamke spasa kojih je sve manje i koje su sve tanje. Na isti način. Žele ostati i opstati. Žele živjeti. Iako ih mraz i ledena srca onih koji odlučuju šamaraju sa svih strana, udaraju. Odavno to više nisu samo led i snijeg, vjetar i kiša. Odavno je to najstrašnija mećava, tornado u čijem centru su se našli i nosi ih na sve strane. Udaraju ti napaćeni životi o stijene, hridi, obale, boli ih cijelo tijelo. Pati duša. Udaraju svom silinom o kamena srca, hladne duše, udaraju o sistem koji ih ne prepoznaje, udaraju o vlast koja je samo sebi bitna, udaraju o odluke koje su besmislene, udaraju o zakone koji se ne primjenjuju, udaraju o bešćutnost, nerazumijevanje, nemogućnosti. Hladna jesen, tamna zima ne prolaze već decenijama. Onkološki pacijenti su ostavljeni sami, prepušteni sebi i ne pomažu im ni povremena ostrvca koja se ukažu na horizontu, uglavnom pred izbore, kada se o njima progovori jasno i glasno da svi čuju. A činjenica je da je onkoloških pacijenata sve više, iz dana u dan broj je sve veći, dobna granica niža, bolest komplikovanija, odgovor... nema ga. Nit’ ko zna koliko nas je. Jedna od rijetkih država smo koja nema registar oboljelih, pa kako onda očekivati da imamo ozbiljnu strategiju suočavanja ili preveniranja sa najtežom bolešću. Nisu nas u stanju popisati, a kamoli izliječiti i pružiti život dostojan čovjeka. Ili, možda jesu u stanju popisati nas još žive, ali problem bi mogao biti u onima kojih više nema. Broj onih kojih nema iz dana u dan je sve veći, sve strašniji. Možda bi se tada neko zapitao zbog čega umiremo kao na traci od bolesti koje u svijetu imaju visoku stopu preživljavanja. Možda bi se neko zapitao gdje su svi oni pacijenti koji su prije godinu otvoreno i glasno govorili koliko dugo čekaju da počne sa radom aparat za zračenje u Tuzli koji još od marta 2023. nije nabavljen, pa ni instaliran u ovom kliničkom centru. Nema ih. Nema Damira, Senke i brojnih drugih damira i senki, baš kao što nema fatima, mirjana, munira, adisa koje su mjesecima čekale na pametni lijek. Baš kao što nema fatima, mirjana, munira, adisa kojima je propisan lijek koji nije indiciran za njihove karcinome. Jer, kod nas se karcinom ne liječi onako kako onkolog smatra da treba i čime on smatra da treba, nego sa onim što imamo i što nam odrede neke komisije nekih zavoda. Kod nas se karcinom liječi lijekovima koji su na listu došli prije skoro šest godina, jer na listu novi lijek nije uveden isto toliko vremena, a u svijetu se novi lijekovi uvode četiri do šest puta godišnje. Baš kao što nema stotina onih koji su se našli u središtu tornada koji se zove onkološki pacijent i koji kupi sve pred sobom, u cijeloj BiH.

Polahko, sabur, doći ćemo možda i mi na red. Moramo. Krajnje je vrijeme. Ponavljajmo ovu mantru dok nam se ne zamanta i ne preostaje nam ništa drugo nego da se kao onaj promrzli, tanki, beživotni, napaćeni list držimo za život, sami, samo svojim rukama, samo svojom snagom, željom i inatom.