Diplomatski šamar iz Strasbourga

Koja je od dvije adrese, pošto treće nemamo, Bosni i Hercegovini važnija i preča – Evropska unija ili NATO? Mišljenja o tome su podijeljena, ovisno o tome šta je kome primamljivije – bolji život u više raznih aspekata ili visok stepen sigurnosti od nove ratne pogibelji? Međutim, ta dilema je lažna i podsjeća me na jednu poučnu anegdotu, koju volim da u privatnim razgovorima prepričavam. Elem, krenuo paroh sa svojom svitom u najzabitije selo svoje parohije da obiđe tamošnju crkvu i njenog popa. Kad je došao nadomak sela, paroh zastane očekujući da se sa seoske crkve oglase zvona u čast njegovog dolaska, ali se zvona ne oglasiše.

Stigavši pred crkvu, paroh, uvrijeđen, ukori popa: “Je li, pope, zašto nisu zvonila zvona u čast mog dolaska”? A pop se stade braniti: “Kao prvo, gospodine, mi nismo znali da dolazite, kao drugo – nemamo običaj da u čast parohove posjete zvonimo i kao treće – mi nemamo zvona”! Slično je i sa Bosnom i Hercegovinom – nema ona zvono koje bi zvonilo u čast Evropske unije ili NATO-a. Ili, što bi bilo najbolje, u čast obiju tih asocijacija. A pošto nemamo odgovarajuće zvono, akord koji bi potvrdio suglasje zemlje koje se u političkom žargonu naziva konsenzus, ne žele nas pred svojim kapijama ni EU, ni NATO. U tome je sva priča. I zato je svaka rasprava o tome koja nam je od te dvije adrese važnija i preča, potpuno bespredmetna.

Zastupnici Evropskog parlamenta imali su prošlog četvrtka mučan dan – razmatrali su poražavajući izvještaj o Bosni i Hercegovini. Njihovi uobičajeni komentari u diplomatskim rukavicama, koji su pratili ranije izvještaje o stanju u našoj zemlji, ovog puta su ustupili mjesto otvorenom razočarenju i oštrim riječima zbog iznevjerenih očekivanja – zemlja koja je prije dvije godine, uz velike povlastice, stekla preporuku Evropske komisije o otvaranju pristupnih pregovora s Evropskom unijom, prokockala je svoju šansu.

Prvi put nam je rečeno u lice da bi Bosna i Hercegovina, da je kojim slučajem danas članica EU, stalno blokirala i sebe i druge, pošto je toliko iznutra podijeljena da bi predstavljala kriznu tačku na tijelu asocijacije od 450 miliona ljudi. Pravi diplomatski šamar! Nije da nas se porodica evropskih država javno odrekla, ali nam je stavila do znanja da nas, ovakve kakvi jesmo, ne može zamisliti za svojim stolom, jer bismo tamo pravili nered. Dosta joj je problema koje joj zadaju Mađarska i Slovačka, Viktora Orbana i Roberta Fica.

I nisu prokockane samo posljednje dvije godine, prokockano ih je, na mnogo načina, svih trideset! Učinile su to pohlepne stranačke garniture koje su upravljale zemljom sa etnonacionalističkih pozicija, pljačkajući je i bogateći se, uz logističku podršku korumpiranog, političkom šapom kontrolisanog pravosuđa. Sve je to, naravno, stara, dobro poznata i takoreći zakovana priča, dosadna i nesvrsishodna, jer niko više ne vjeruje da se tu išta može promijeniti. Dovoljno je reći da se u pomenutom izvještaju Evropskog parlamenta BiH opisuje kao – zarobljena država, što je sintagma koja je preuzeta iz našeg domaćeg političkog i medijskog vokabulara. Gledano sa aspekta našeg propadanja, ta država funkcioniše jako dobro.

Previše je onih koji na njenim jaslama žive berićetno i zato joj je teško dohakati. Samo u takvoj državi je moguće da se Milorad Dodik, nakon što mu je pravomoćnom presudom oduzet mandat predsjednika Republike Srpske, ponaša kao njen faraon. Dodik je u rečenom izvještaju, imenom i prezimenom, više nego zasluženo označen kao glavni politički štetočina u Bosni i Hercegovini, uz napomenu da ga u tome slijede i neki drugi nosioci političkih funkcija. Trebalo je navesti i njihova imena, kako se javnost ne bi bavila nagađanjima o kome se, zapravo, radi. Usput rečeno, nisu lideri duboko podijeljene Bosne i Hercegovine toliko glupi da ne bi bili u stanju savladati famozna poglavlja, koja su preduslov za pregovore o članstvu u EU. Ako se s tom briselskom zadaćom toliko i tako dugo muče, mogli su je prepisati od Bugara ili, još bolje, od Hrvata, pronaći nekog svog “Sanadera” i tako dokazati da ovdašnje pravosuđe radi svoj posao, pustiti novinare da i oni rade svoj, utišati govor mržnje u javnom prostoru, i eto nas pred kapijom Evropske unije.

Ali, oni to neće, jer im zarobljena država predstavlja idealnu, takoreći rahat državu. S druge strane, prema nekim već zastarjelim anketama, za koje niko ne zna da li su bile istinite, preko 70 posto građana želi da Bosna, a s njom i Hercegovina, postane dio Evropske unije. Međutim, to se baš i ne vidi na njihovim uličnim protestima, kojima dominiraju neke druge teme. Mnoge loše stvari su otišle predaleko, poput nasilja, koje je u zabrinjavajućem porastu, ili mržnje, koja je danas veća nego prije deset ili petnaest godina, političke blokade u institucijama vlasti postale su zamjena za bilo kakav dogovor. Rezignirane građane sve više obuzima uvjerenje da žive u državi bez države i da od nje ne mogu očekivati ništa dobro, a na napominjanje Evropske unije – odmahuju rukom. To je bio kolač na dugom štapu, koji je danas duži nego ikada.

Rat u Ukrajini, a sada i ovaj na Bliskom istoku, prisilili su Evropu da se pozabavi sopstvenom sudbinom. Nije se odrekla Zapadnog Balkana, ali je izgubila nadu u mogućnost Bosne i Hercegovine da u skoroj budućnosti izađe iz postojećeg stanja. Ni naši provjereni prijatelji u birokratskom aparatu EU ne usuđuju se da prognoziraju hoćemo li i kada dobiti novu šansu. Uostalom, ovdje to više nikoga ne zanima. Psihoza rata stigla je i u naše dvorište i građani postaju sve više usredotočeni na sebe i svoje porodice. Vrijeme u pogoršanju, rekli bi meteorolozi. Jedina nada je da će sve ovo trajati kratko.