Deset Plenkovićevih godina
Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana. Ovim se riječima, koje datiraju iz 2016. godine, Andrej Plenković pozicionirao kao kandidat za nasljednika Tomislava Karamarka koji je, uslijed afere oko poslovnih interesa njegove supruge, napustio kormilo HDZ-a. Svega nekoliko mjeseci nakon toga, u listopadu iste godine, Plenković osvaja prve parlamentarne izbore postavši premijer koji sada ulazi u desetu godinu svoga mandata, najdugovječnijega ikad u recentnoj povijesti Republike Hrvatske. Tadašnji politički i drugi kontekst za samog Plenkovića bio je poprilično izazovan, te je zasigurno pretendirajući osvojiti tron HDZ-a morao dobrano izaći iz vlastite zone komfora.
Morao se suočiti s naslijeđem autoritarne i bizarne vladavine bivšeg predsjednika Karamarka, koja je predstavljala izazov u smislu animiranja HDZ-ove stranačke baze, koja je generalno zatvorena, gotovo kriptična, nesklona inovativnosti i novim licima. Istovremeno, kao europarlamentarac s relativno lukrativnom pozicijom u Bruxellesu – pozicijom koja se uklapala u njegov akademski, karijerni i poliglotski profil – morao je napustiti centar Europske unije i svoje političko djelovanje lokalizirati unutar najmlađe članice, po redoslijedu pristupanja Uniji, Hrvatske, u kojoj vrijedi sasvim drugačija politička logika.
Predstavljen je kao stručan i uspješan mladi političar – tada je tek napunio 46 ljeta – diplomat, za razliku od prethodnika kredibilan i čovjek koji razumije do u tančine odnose u samoj EU koji su se imali vrlo brzo reflektirati i na samu Hrvatsku. Brendiran je kao europski orijentirani centrist, profil koji se ne podudara potpuno s bazičnim preferencijama biračkog tijela HDZ-a koje, gotovo po definicije, inklinira ipak nešto više desno. Oponenti su smatrali da je njegov uglađeni profil više odgovarao progresivnoj ljevici, a tvrdolinijaši unutar samog HDZ-a prognozirali su mu brzi politički kraj. No, Plenković se obračunao s njima, autoritarno ali poprilično elegantno, naprosto ih je marginalizirao, ali bez pretjerane strasti. Za mnoge je to bio prvi važniji test snage novog premijera.
Kada je najveći privatni koncern u Hrvatskoj, Agrokor, personificiran u liku Ivice Todoriće, najbogatijeg i najpoznatijeg tajkuna, doživio ekonomski kolaps, Plenkovićeva vlada je donijela lex Agrokor i spasila radna mjesta, te omogućila restrukturiranje samog koncerna. Zakon je izazvao puno rasprava i vječna pitanja o samoj ustavnosti, te granicama državne intervencije, ali istovremeno pokazao da Plenković djeluje izrazito brzo, ali sa limitiranom transparentnosti – zakon je izašao iz kuhinje vrhunskih pravnika i ekonomista kojima će javnost kasnije dati naziv Grupa Borg – kada se radi o intervencijama u javni interes. Migrantska kriza, koju je naslijedio u prvim godinama mandata, vođena je većinom u odnosu na EU smjernice, često represivno – pushback taktika ili odbijanje s granica, prečesto bez provođenja individualne procjene prava migranata.
No, za zemlju koja je aspirirala ući u šengenski prostor, kontrola i upravljanje granicama su bili imperativ, nažalost, nauštrb samih migranata. U njegovom mandatu euro je zamijenio kunu kao službenu valutu i generirao, uz ostale ekonomske determinante, i povećanje životnih troškova. Strukturalne fondove EU Plenkovićeva vlada je znala privući, po inerciji ili pak ozbiljnim radom – ne postoji suglasje oko toga – i iskoristiti ih za modernizaciju infrastrukture i ostalih društvenih stvarnosti, uz neizbježnih nekoliko financijskih afera. Kada su međunarodni odnosi u pitanju, Plenkovićeva agenda se većinom podudarala s neinovativnim briselskim uzusima i konvencijama. Ukrajinu je zdušno podržavao, dok je s priznanjem Palestine odugovlačio, čekajući zakašnjelo briselsko zeleno svjetlo.
Na domaćem planu simbolički možda najvažnija gesta bila je kada je na proslavu Oluje doveo tada potpredsjednika hrvatske Vlade Borisa Miloševića iz reda srpskog naroda. Ta simbolička gesta pomirenja, usmjerenosti prema budućnosti i relaksaciji srpsko-hrvatskih odnosa predstavljala je tangibilan primjer relaksacije odnosa u društvu. No, Plenkovićev odnos prema simbolima postat će kasnije problematičan: pozdrav “Za dom spremni” okarakteriziran je kao pozdrav s dvostrukom konotacijom, dakle, ne samo onom svirepom i brutalnom iz Drugog svjetskog rata već i kao prihvatljivi pozdrav iz Domovinskog rata, tako da se ta simbolika uvukla u javni prostor puneći medijske stupce. Srećom, praksa Ustavnog suda RH pokazuje da se pozdrav ipak kriminalizira i ograničava.
Vrhunac povijesnog revizionizma dogodio se nedavno, kada je u Hrvatskom saboru Jasenovac, bez iole elementarnog pijeteta, prikazan kao sasvim tipični radni logor u kojemu gotovo nitko nije stradao. Iako je osudio te nehumane oblike povijesnog revizionizma, oponenti smatraju da je upravo on na velika vrata u hrvatsku politiku pustio radikalne pozicije.
U svom autorskom uratku iz 1996, zajedno s Ivanom Šimonovićem, Plenković će napisati kako je “sveobuhvatna europeizacija” jedini lijek za širu regiju jugoistočne Europe, a već tada je ulogu Hrvatske smatrao kao stabilizacijsku za čitav navedeni prostor. Kritizirao je tada “fiksnu i nefleksibilnu” politiku Unije, koje je često bez “suptilnosti, takta i poštenja”, zagovarajući dijalog, a ne “tvrdu politiku uvjetovanja”.
Ako ga je nekada val demokratizacije i europeizacije i intronirao na premijersko mjesto, u vremenu koje slijedi – autoritarizam i ostale iliberalne tendencije prisutne su u čitavom svijetu – izložen je naglašenoj ranjivosti na vanjskom i domaćem planu. Nakon dekade premijerskog djelovanja, Andrej Plenković će se u sljedećoj fazi političkog života susresti sa “sveobuhvatnom balkanizacijom” ili fragmentacijom javne i političke sfere u EU ili šire, nestabilnostima i polarizacijom. Politički odgovori na to odredit će njegovu buduću političku sudbinu.