Delmati u Zemaljskom
Dragan Markovina
Ovih dana Sarajevo živi one dane u godini kad se na ulicama osjeća energija svjetskih metropola, kad u grad dolaze stranci i filmaši sa svih strana svijeta, ciljano na filmski festival također dolaze i filmaši i turisti iz regije. To je i doba kada onaj dio godišnjih odmora koji su odlučili provesti u Sarajevu tempiraju ljudi iz dijaspore ili nekadašnje Sarajlije koje žive u susjednim državama. Ukratko, vrijeme Sarajevo Film Festivala je ono praktično jedino doba u godini kada glavni grad Bosne i Hercegovine živi ovdje i sada i to svima čini dobro.
Ali ovo ljeto su, osim jubilarnog tridesetog SFF-a, obilježile i tri izložbe u dva susjedna muzeja. “Wer ist Walter”, tj. otvaranje novog stalnog postava Historijskog muzeja BiH, kao i izložba “Labirint devedesetih” u istom muzeju, te “Delmati: snaga zajedništva”, koja je upravo otvorena u Zemaljskom muzeju, uz partnerstvo sa SFF-om i njegovom ekstenzijom “Festivalom u centru”.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
I ovdje odmah treba reći da, bez obzira na to što vijest o otvaranju ove posljednje izložbe jeste korektno agencijski popraćena u svim relevantnim medijima, što je jasno izreklamirana na glavnom ulazu u Zemaljski muzej, ona još nije dobila pravi kritički odjek, niti je postala in događaj koji svi žele posjetiti, kao što je, npr. bio slučaj s nedavnom velikom retrospektivnom izložbom Marine Abramović u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu.
Što bi tome mogao biti razlog, možemo samo nagađati, ali ovako na prvu, ostavimo li po strani tradicionalno mali interes za kulturne događaje, što doduše rasprodane projekcije SFF-a demantiraju, ostaju samo dvije stvari.
Prva je što se vjerovatno izložba o Delmatima, koja je krenula iz franjevačkog muzeja u Tomislav-Gradu, da bi nakon Zemaljskog muzeja završila bosanskohercegovački dio turneje u Livnu, a napravljena je u suradnji s brojnim muzejima u Hrvatskoj, doživljava kao neka isključivo hrvatska stvar i baština. Pa joj se onda iz istog razloga pripisuju i političke konotacije zajedništva u naslovu i sl, čime je se dodatno udaljava od šire publike. Drugi bi razlog mogao biti u tome što je antičko doba jedino u kojem zapravo ne može doći do pokušaja ekskluzivnog prisvajanja nečije baštine, što nije slučaj za sva povijesna razdoblja nakon toga, od srednjeg vijeka do danas, pa se onda gubi identitetski motiv za odlazak na izložbu.
Bilo bi stoga najjednostavnije reći da je možda tako i najbolje, ali to ne bi bilo u duhu ideje i samog Zemaljskog muzeja, fascinantne institucije koja je i osnovana i posložena upravo na način da uvaži kompletno nasljeđe Bosne i Hercegovine i tretira ga kao zajedničko. Ali to jednako ne bi bilo ni u duhu ideje Bosne i Hercegovine kao cjeline koja ipak ima taj autentični amalgam svih ovdašnjih kultura.
Istina je na kraju i to da je izložba zauzela samo jedno krilo etnološkog odjela, ali ona i dizajnom i eksponatima i panoima, s dalmatinskom tunikom kao središnjim dijelom izložbe, izgleda fascinantno i vraća nas u vrijeme Ilira i općenito u doba u kojem je i politički stvorena prva suštinska podjela u ovim krajevima između dinarskog i panonskog svijeta. Koja je bila jednako političko-teritorijalna, koliko i mentalitetska. I na kojoj su čitave karijere svojevremeno izgradili Jovan Cvijić, Vladimir Dvorniković ili Rudolf Bičanić.
Delmati su jasno bili u samom srcu dinarskog svijeta, zauzimajući prostore zapadnog dijela Hercegovine, srednje Dalmacije te manjeg dijela obale. Da bi nakon svega ostali brojni fizički tragovi, gradine, potisnuto ime Duvna i čitava jedna regija Dalmacija. Koja je, da paradoks bude veći, ako govorimo o Splitu i općenito o obalnoj Dalmaciji, kompletan svoj mitološki identitet izgradila na opoziciji ljudi s mora koji bi imali biti pravi Dalmatinci, prema ljudima iza brda, nazvanim Vlajima, koji iz njihove perspektive nisu Dalmatinci. A sve unatoč tome što ime i tradiciju regija vuče upravo od autentično dinarsko-brdskih Delmata.
Izložba nas vodi kroz njihovu prošlost, geografski smještaj, pri čemu je detalj karte i reljefa u staklu jedan od boljih dijelova koncepta, zatim kroz zapise Polibija, Strabona, Plinija Starijeg, Apijana i Diona Kasija o Delmatima.
Pa kroz etimologiju imena, priču o ulozi gradina, kroz vojnu opremu i civilnu odjeću, kroz priču o odijevanju muškaraca i žena, kroz utjecaj grčke i rimske kulture na njih i kroz svakodnevni život, vjerske kultove te na koncu, kroz najbitnije lokalitete Delmata. Od Livanjskog i Duvanjskog polja, preko Salone i Kaštelanskog zaljeva, Promone i Imotskog polja, pa sve do Ruduše kraj Sinja.
Mjesta na kojem se nalazi jedinstvena nekropola delmatske zajednice Ozinijata i koje je postalo zloglasno u Drugom svjetskom ratu, jer su baš u Ruduši fašisti u ljeto 1941. strijeljali splitsku mladost iz Prvog splitskog partizanskog odreda.
Ukratko, izložbu o Delmatima u Zemaljskom treba posjetiti, ako ništa, a onda zbog toga što nas podsjeća da je povijest Bosne i Hercegovine mnogo duža i kompleksnija od ovoga na što je pokušavamo svesti posljednjih desetljeća.
