Dan kada je politika stala
Da je moguća i politika s ljudskim licem u Bosni i Hercegovini, konkretna, brza, solidarna i efikasna - sve ono na što i nismo baš navikli - pokazala je tragična prirodna katastrofa koja je pogodila više lokalnih zajednica, uništavajući infrastrukturu i, najtragičnije, ljudske živote. U trenutku kada više povezanih katastrofalnih događaja generira enormnu količinu ljudske patnje, muke i tuge, mnogi političari, domaći i strani, bliži i dalji, politički prijatelji i neprijatelji, humanom i konkretnom reakcijom pokazali su svoje drugo lice, koje je, za razliku od uobičajenog, ovoga puta solidarno i empatično. Dok je većina političkog diskursa i radnji zaodjenuta lošom militantnom retorikom, konstantnim blokiranjem temeljenim na nacionalnim i drugim ideološkim odrednicama, prirodna katastrofa je najednom sve to stavila po strani i usmjerila politički fokus na brzu pomoć koja, ako već nije prevenirala tragediju, makar je može olakšati.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Dojam koji bh. politika generalno ostavlja je da su političari previše fokusirani na pojedinačnosti: većinom su to prošle teme o kojima se ne smije raspravljati, poput pogleda na rat i sav taj nasilni period, zatim teme koje su unaprijed definirane, poput nacionalnih i drugih ideoloških, a fiksiranost navedenim temama najčešće onemogućuje razvoj iole boljih politika dogovora i traganja za boljim rješenjima. No, događaj izvan uobičajenog reda stvari, a prirodne katastrofe su upravo to, pokazuje kako je drugačije djelovanje u javnoj sferi moguće, ali samo onda kada se cjelokupni fokus javnosti pa i političara iznenada prebaci na nešto iznenadno, nepredvidivo i tragično.
Time kako katastrofalni događaji utječu na redefiniranje politika i stavljanje fokusa na konkretno djelovanje, bavila se i sama znanost: još su godine 2012. dvije žene Lonna Rae Atkeson i Cherie D. Maestas objavile knjigu naslova “Politika katastrofa”, u kojoj su se pozabavile pitanjem kako šokantni događaji stvaraju novi politički ambijent koji omogućuje vrlo laganu promjenu određenih političkih stavova. Kruti i isključivi stavovi koji onemogućuju potrebne kompromise i dogovore pratitelj su gotovo svakog političkog djelovanja u tipičnim svakodnevnim okolnostima. No, događaji koji sadrže nešto šokantno, novo, nepredvidljivo, dovodeći do katastrofalnih posljedica, povezuju ne samo političare već i šire društvene dinamike. Autorice su se referirale na katastrofalne posljedice uragana Katrina, koji je opustošio dijelove Amerike, ali je istovremeno pozitivno utjecao na društveni život, posebice u smislu da je potakao političku suradnju oponenata, povezao ljude u nevolji, a dijelom je utjecao i na razvoj novih politika koje su za cilj imale preveniranje i ublažavanje svake buduće prirodne katastrofe. A upravo su takvi događaji veliki emotivni okidač, na koji i sami političari, često tvrdog srca, ne mogu ostati imuni, isticale su autorice, promatrajući kako suprotstavljene političke i druge opcije u tim momentima djeluju zajednički, funkcionalno i ljudski. Zanemarujući nebitno koje inače čini veći dio suvremenih političkih agendi i fokusirajući se na konkretan problem ili tragični događaj, politike uspijevaju razviti novi humaniji oblik ljudskog djelovanja u zajednici.
Ako ovaj teoretski okvir primijenimo na uvijek krhke političke odnose u Bosni i Hercegovini, čini se kako postoji gotovo savršeno poklapanje između našeg iskustva i spomenute akademske teorije. Potrebni su nam, čini se, događaji poput prirodnih katastrofa, u formi poplava ili požara, individualnih tragedija, bolesti ili ozljeda - sve ono što izaziva jaku emocionalnu reakciju kod nas samih - kako bismo nebitni politički sadržaj zamijenili onim bitnim i sve snage usmjerili na rješavanje ili makar ublažavanje turobnih izazova. Događaji takvog tipa čitav fokus javnosti usmjeravaju prema pomoći, konkretnoj i opipljivoj, a time svi tipični i vječni politički problemi postaju manje bitni: prirodne katastrofe ukidaju onu umjetnu političku razliku između prijatelja i neprijatelja, jednog ili drugog entiteta, ove ili one lokalne zajednice, druge ili treće nacije, krvnih zrnaca, centra i periferije, grada i sela, naših i vaših. Svi politički konstrukti na kojima su generacije i generacije othranjene u momentu ljudske patnje su suspendirani i stavljeni po strani. Iako kratkotrajno, radi se o velikom olakšanju za čitavu društvenu zbilju koja i sama emocionalno proživljava ljudske tragedije pa joj politička humanost dobro dođe ponajviše u smislu svojevrsne stabilizacije ili nade da ipak postoji neka politika s dozom humanosti koja se brine za konkretnog čovjeka.
Dok su u izvanrednim okolnostima spremni na politiku s ljudskim licem, u normalnim, svakodnevnim okolnostima i u vlastitom institucionalnom djelovanju, humani aspekt političara je poprilično minimiziran i limitiran te je opravdano predmet kritike, a i generalne skepse u smisao političkog djelovanja uopće od širih masa. No katastrofalni događaji plejadi glasnih, ratobornih i ostalih neautentičnih političkih silnika izgleda poremete bazične političke postavke preusmjerivši im pažnju na bitne stvari i u tome neosporno pokazuju ljudskost. Pohvalno je to, pomalo čak i dirljivo, ali opet nedovoljno: svaka zdrava politička aktivnost bi kao glavni temelj vlastitog djelovanja trebala krenuti od odnosa prema konkretnom čovjeku i na bazi toga razvijati stabilne političke odnose koji će ljudski život čuvati i u situacijama, kojih je i ponajviše, u svakodnevnici kroz institucionalno djelovanje.
