Da je Osim ovo doživio

Iako ga zovu najvažnijom sporednom stvari na svijetu, po količini mitologije, epskih tekstova, emocija i strasti koje okuplja oko sebe, nogomet je definitivno najvažnija stvar na svijetu. Ničeg sporednog tu nema. Uostalom, čak se i mrzitelji svih profila najradije okupljaju oko nogometa kao oko izlike za vlastitu mržnju, što opet nije slučajno.

Ako netko pak ima bilo kakvih dilema oko popularnosti nogometa, pa i revolta zbog njegove sveprisutnosti, zenička večer morala ga je razuvjeriti oko toga. I naravno da u nogometu i oko njega postoje oni pravi ljubitelji tog sporta, koji znaju da je pravi nogomet i život s njim onaj klupski, a da su navijači reprezentacije umnogome ljudi koji inače ne prate intenzivno nogomet, ako mimo reprezentacije uopće za njih i postoji. Međutim, upravo su mundijali ili kontinentalna natjecanja manifestacije koje doista prati čitav svijet, a oko podrške vlastitoj reprezentaciji na njima se u pravilu ujedini čitava nacija, neovisno o tome kakva je trenutačna politička situacija u svakoj od zemalja. Nogometno ludilo i s njim povezan nacionalni ponos, ma kako to apstraktno zvučalo, a zvuči, najčešće nekako nadiđe dnevne zakrvljenosti. To naravno vrijedi u kontekstu u kojem situacija nije ekstremna, kao što je bila s vojnom huntom u Argentini 1978. ili npr. s Jugoslavijom u Italiji ‘90, a zapravo i s Bosnom i Hercegovinom danas.

Jedna od već spomenutih rečenica koje su ušle u nogometnu mitologiju je ona koja se odnosi na utopijsko vjerovanje Ivice Osima da možda ne bi bilo rata da je reprezentacija Jugoslavije osvojila Mundijal u Italiji. A tužna istina je da su se pobjede na tom Mundijalu masovno na ulici proslavljale uglavnom samo u Sarajevu. I baš zato, bez obzira na to što je nogomet najvažnija stvar na svijetu, on teško može nadvladati političku volju onih koji imaju moć, pogotovo kad su im tu moć masovno dali sami građani svojim glasovima. Uostalom, naravno da košarka nije nogomet, ali jeste drugi najpopularniji sport u svijetu, a košarkaška reprezentacija Jugoslavije je u istom tom Rimu, u šestom mjesecu 1991. godine, osvojila titulu europskog prvaka, i to dan nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost. To se nikada do tada nije desilo, niti će se realno više ikada desiti, da titulu europskog prvaka osvaja zemlja koja je upravo nestala s geografske karte. Ako mene pitate, činilo mi se logičnijim da bi bilo veće nade za zaustavljanje raspada zemlje i eliminaciju rata kao opcije da je Beogradu dodijeljena organizacija Olimpijskih igara 1992. Nekako mi se činilo previše čak i za Miloševića i za njegovu vojnu huntu da pokrenu rat dok organiziraju Olimpijadu istovremeno. No, za domaćina je izabrana Barcelona i dalje sve znamo kako je završilo.

Ipak, baš zbog te Osimove utopijske rečenice, žao mi je što lično nije doživio ovoliku eksploziju emocija i ovako zrelu izvedbu reprezentacije čiji je međunarodni status pokušao i uspio spasiti na kraju svoje bogate karijere.

O samoj utakmici, emocijama, slavlju i nekom osjećaju pravde, katarze i osjećaja da ova djeca rođena vanka ne nose našu tragiku u sebi na način da im oduzima pobjednički mentalitet, sve je već napisano i tome se nema što posebno dodati.

Istina je da je dosta toga napisano i o ovoj drugoj temi, identiteta, pitanja tko je navijao za, a tko protiv, prebrojavanja krvnih zrnaca i nacionalnih identiteta igrača i sl.

Jasno je kako neću ništa novo otkriti ako kažem da je solidan dio društva navijao protiv, da je jedan dio bio ravnodušan, da je opet trećem dijelu društva i bilo drago, ali ne u onoj mjeri u kojoj bi ga, npr. veselio uspjeh Hrvatske, da opet četvrti dio društva u ovoj pobjedi euforično vidi ključ za neko pomirenje i građenje zajedničke budućnosti i nekog državnog identiteta. I sve je ovo istina, jednako kao što je istina da se ništa revolucionarno neće s ovim plasmanom promijeniti kada govorimo o identitetima i međunacionalnom povjerenju. Distanca među bosanskohercegovačkim narodima realno nije bila veća ni uoči početka rata, a mržnje ima na svakom koraku.

Ali, ako ovo nešto suštinski mijenja, to je činjenica da uspjeh privlači ljude i da ljudi, kakvi god bili, žele sudjelovati u nečem uspješnom i lijepom. A osim toga, to što sve ovo što sam maloprije napisao jeste tako, ne znači da na to trebamo pristajati i uzimati kao riješenu stvar. Dovoljno će biti da se neopterećeni sa svim što nas okružuje ponašamo kao normalni ljudi koji se vesele uspjehu vlastite zemlje, pa i grupe momaka koji taj uspjeh i podršku zaslužuju, a potom i da osvijestimo kako je bosanskohercegovačka reprezentacija jedina od ovdašnjih koja nije pogonjena stihovima nacionalističkih trubadura i epskih nacionalističkih pjesama. Ako netko misli da je to malo, nije. Golemo je.