Čeka sve što život životom čini

Sa tugom i ledenicama oko srca pratila sam predlaganje budžeta Vlade Federacije BiH za 2026. Vlade u čijoj nadležnosti je onkologija, oboljeli od karcinoma, oni koji duže od dvije decenije mole za dostojanstvo, za osnovno pravo, za lijek. Oni koji umiru čekajući.

Istovremeno su se usvajali budžeti općina, lokalnih zajednica, onih koji su najbliži svakome od nas. I isto razočarenje gdje god se okreneš, u šta god pogledaš. Dok sa govornica, društvenih mreža vrište političari kako smo im važni, koliko je ovaj problem prioritet, koliko su ljudi važni, papir trpi sve. Na papiru nas nema. Prebrisani smo gumicom. Ili nismo ni napisani. To ne znamo. Ali, znamo da vlastima u Bosni i Hercegovini čovjek ne treba, a posebno bolestan čovjek. U budžetu Vlade FBiH koji iznosi skoro 9 milijardi KM u 2026. našlo se 80 miliona KM za onkologiju. Istina, za 10 miliona više u odnosu na prošlu godinu, ali broj oboljelih je veći za minimalno 30 posto. I, šta smo dobili ovim povećanjem? Ništa.

Opet ćemo za živote skupljati SMS porukama, opet ćemo vagati da li kupiti kilogram narandži, jabuka, jaja, kilogram mesa ili sakriti novac za lijek kojeg očito ni u 2026. neće biti. Opet ćemo sve snage usmjeriti u preživljavanje, a sa životom ćemo čekati. Kao što čekamo desetinama godina unazad. Jer, onkološki pacijenti i njihove porodice sve što imaju i nemaju ulažu u naše preživljavanje. Čekaju putovanja, odmori, porodični izleti, nova odjeća, obuća, namještaj, automobil, čeka sve što život životom čini. Nama je važno da preživimo još ovu godinu, pa još ovu, pa evo i ovu... Jer, niko ko bi mogao bar malo olakšati to ne čini. Kao da niko nije svjestan da se karcinom liječi godinama. Kao da niko ne razumije da karcinom iscrpi sve zalihe. Pa, tako, neke općine u svome budžetu planiraju pomoć onkološkim pacijentima od nekoliko stotina KM godišnje, ali pod uslovom da je prva godina liječenja ili da osoba ima metastaze ili...

Ko donosi pravilnike? Da li se taj neko našao na ovim našim stazama? Pa, prva godina liječenja je čak ponajbolja. Spremili smo se za nju, nešto uštedjeli, ostavili sa strane. Prođete operaciju, prvi ciklus liječenja, a onda uslijedi “održavanje” pet, sedam, 10 godina. Izvlačite sve što imate, svaka godina donosi nove probleme, tijelo reaguje na “otrove”, kupujemo razne “otrove” koji liječe rak, ali teško pogađaju ostale organe, kupujemo suplemente da bismo uopće mogli funkcionisati, ujutru ustati, pokušati biti majka, supruga, kćerka, radnica, drugarica. Onkološkom pacijentu je poslije dijagnoze svaka godina novi izazov, nova borba, novi krug pakla. Ali, niko nema sredstava za naše liječenje, za naš život. Kao da su budžeti postali neka navika, hladna administrativna rutina u kojoj se iza suhih brojki brišu stvarni ljudi, stvarni životi, stvarne borbe. Duže od 20 godina onkološki pacijenti u ovoj zemlji žive na margini, gurnuti u tišinu, prepušteni neizvjesnosti, čekanju i strahu.

Naježim se svaki put kada počnem govoriti o postocima, brojevima na listama čekanja, jer čovjek nikada ne bi trebao biti statistika. Ovdje se radi o majkama koje pokušavaju ostati jake i dostojanstvene zbog svoje djece, o očevima koji kriju bol i strah da ne bi opteretili porodicu, o ljudima koji umjesto planova za budućnost broje terapije i nalaze. Radi se o ljudima koji svako jutro ustaju s nadom da će sistem ovaj put stati uz njih i svakog puta se razočaraju. Duže od 20 godina slušamo ista obećanja, iste fraze, iste izgovore. Novca, kažu, nema. Ali se pronađe za sve drugo. Ima ga za privilegije, za luksuz, za pogrešne prioritete. Samo ga nema za one koji se bore za goli život. Kakva je to država u kojoj liječenje raka zavisi od humanitarnih akcija, porodičnih pozajmica i dobrote nepoznatih ljudi? Kakvo je to društvo koje okreće glavu od svojih najslabijih?

Onkološki pacijenti ne traže milostinju. Traže pravo. Pravo na liječenje, na dostojanstvo, na šansu da žive. Traže sistem koji neće kažnjavati bolest, koji neće mjeriti vrijednost ljudskog života budžetskim stavkama. Svaki neodobreni lijek, svaka odgođena terapija, svaka birokratska prepreka su dani, mjeseci i životi koji se nepovratno gube.

Ali, ovo nije samo pitanje novca. Ovo je pitanje savjesti. Jer društvo se ne mjeri po tome kako se odnosi prema jakima, nego prema onima koji nemaju snage da se bore sami. A onkološki pacijenti su se predugo borili bez podrške onih koji su bili dužni da ih štite. Dosta je bilo tišine. Dosta je bilo margine.