Casablanca za šaku dolara
Bitka za Warner Bros. Živimo u vremenu u kojem se pravni, politički i ekonomski presedani nižu brzinom dostojnom trilera. Gotovo da više nema smisla govoriti da se nešto nije desilo decenijama ili nije ranije viđeno. Međutim, u ocjeni značaja prodaje kompanije Warner Bros. teško da se može pretjerati. Jedino ne vjerujem onim komentatorima koji predviđaju da bi to moglo značiti kraj kino-projekcija kakve poznajemo, s obzirom da to slušamo još od pojave videokaseta, koje su već zaboravljene, a kina su još tu, ljepša i veća. Istina, cijene ulaznica su kao da je svaka predstava zadnja.
Zaplet ovog trilera je relativno jednostavan, najveći streaming servis je na putu da kupi jednu od najstarijih i najvažnijih holivudskih institucija. Šta je tu toliko važno da je zabrinulo čak i aktuelnog američkog predsjednika koji obično na koncentraciju bogatstva i moći gleda blagonaklono? Više je slojeva, ali prvo materijalna baza pa duhovna nadgradnja.
Dakle, ekonomski gledano, Netflix kupuje Warner Bros. - uključujući njegov filmski i TV studio, HBO i HBO Max - u poslu vrijednom oko 82,7 milijardi dolara. Warnerovi kablovski kanali, poput CNN-a i TNT-a, biće izdvojeni u posebnu kompaniju i nisu dio akvizicije.
Nije u novcima sve Kulturološki, kompanija koja je ne tako davno počela tako što je filmove na DVD-u slala poštom, može postati vlasnik krunskih dijamanata klasične fimske umjetnosti kao što su “Casablanca”, “Citizen Kane”, kao i savremene pop-kulture “Harry Potter”, “Game of Thrones” i “Friends”. Ima ovdje nešto od onih priča kada novopečeni bogataši traže vjenčanja sa pripadnicima uglednih familija u finasijskim problemima. Promocije serija i filmova za streaming nisu nikad tako glamurozne kao “pravih” filmova. Crveni tepih vole i finasijski moguli i glumci i kantonalni ministri.
Pravni, možda i ključni aspekt jeste pitanje antitrust odnosno konkurencijske regulacije, zbog čega ostaje da se vidi da li će transakcija biti dozvoljena. Naime, spajanjem najvećeg globalnog streaming servisa s jednim od najstarijih i najutjecajnijih holivudskih studija, nastala bi kompanija koja istovremeno kontroliše i sadržaj i infrastrukturu za njegovu distribuciju. Naravno, spajanje proizvodnje i distribucije nije ništa novo u ovom poslu, ali obim i potencijalni nivo narušavanja tržišne konkurencije je zastrašujući, posebno kada se tome doda i HBO Max. Neko je to opisao kao situaciju u kojoj Coca Cola kupuje Pepsi. Takva kombinacija podsjeća na velike antitrust slučajeve u tehnološkom sektoru, posebno Google, koji je prije ovoga nosio atribut antitrust predmeta decenije i koji još nije dobio epilog. Slično, dominacija u jednom segmentu, u ovom slučaju pretrage, omogućila je kontrolu nad čitavim ekosistemom oglašavanja i pristupa informacijama. Ovo se opet nadovezuje na predmet koji je Microsoft, srećom, izgubio kada je svoj Internet Explorer vezao uz operativni sistem Windows, bez mogućnosti izbora. Paradoksalno, digitalni svijet koji bi, na prvi pogled, trebao omogućiti gotovo neograničeno polje slobode, otvara uvijek nove mogućnosti za uspostavljanje monopola. Ipak, Netflix nas ubjeđuje da će usluga i proizvodi biti još bolji. Sigurno, ne samo bolji nego ubjedljivo najbolji jer drugih gotovo da neće ni biti.
Svaki triler podrazumijeva neprijateljstvo i negativca.
U ovom slučaju neprijatelj je Paramount Skydance, na čijem čelu je David Ellison, sin Larryja Ellisona, suosnivača i dugogodišnjeg lidera Oracle Corporation, koji je dao ponudu tešku 108 milijardi dolara, za ono što su poslovnom svijetu zaista i zove neprijateljsko preuzimanje. Riječ je o preuzimanju koje se provodi direktno prema dioničarima, mimo saglasnosti uprave kompanije koja se kupuje. Ponuda je podržana i od Saudijske Arabije, Abu Dhabija, Katara i fonda koji je pokrenuo Jared Kushner. Višnja na šlag je to što bi oni kupili i CNN i druge kablovske kanale, što opet otvara drugu dimenziju moći i kontrole.
Filmaši, koji su, čini se, svuda blago paranoični i uvjereni da su potplaćeni, vjeruju da im - ko god izašao kao pobjednik iz bitke za Warner Bros. - slijedi katastrofa zbog nastupajućeg monopola koji će značiti manje plate i otpuštanja. Za kojeg god od glavnih aktera navijali, svi su jedinstveni ko je negativac u ovom filmu. To je David Zaslav, direktor Warner Bros.a, koji je, dok je kompanija koju je vodio gubila milijarde, zarađivao desetine miliona. Ovo je već klasična priča našeg vremena, koja uključuje i države. I entitete.
Gore Vidal se prije više decenija bunio protiv toga što je uski krug ljudi, za koje često i ne znamo, u stanju da oblikuje našu sliku svijeta. Danas je sve mnogo jasnije i gotovo da nema dileme ko su ti ljudi. Njihova imena znamo napamet, njihove sličice sakupljaju djeca kao u pjesmi našeg Elvisa. Da li je ta transparentnost nešto donijela? Ili je ipak bilo bolje uz malo iluzije i misterije kao na filmskom platnu?