Brnabić-Kekin

Aleksandar Vulin: “Hrvatska misli da je ona kapo. Njima se sviđa ideja logora i vole da su upravitelji logora. Ali nisu. Znam da bi oni to voleli. Uostalom, ‘41. su dobili NDH.”

Aleksandar Vučić: “Ispostavilo se da sam hteo u ‘Zabranjeni grad’. Ili su Srbi u njega mogli slobodno da uđu samo od 1941. do 1945. godine.”

Ivica Dačić: “Rat u Hrvatskoj nije nastao tako što je Srbija izvršila agresiju, već su Slovenija i Hrvatska izvršile nelegalnu secesiju, pa je sledio odgovor savezne vlade koju je vodio Ante Marković, dakle, Hrvat.”

Ana Brnabić: “To je predizborna kampanja u Hrvatskoj za predsedničke izbore gde smo čuli, sasvim otvoreno, i nikada ne smemo zaboraviti, da je strateški interes Hrvatske da Aleksandar Vučić ne bude na čelu Srbije. Ljudi moraju razumeti što znači kad je nešto definirano kao strateški interes jedne zemlje. To znači da sve institucije rade na ostvarivanju tog interesa, da pružaju logističku i finansijsku podršku da se taj interes ostvari. Sve što se može učiniti da se to ostvari, da Vučić ne bude na čelu Srbije, Hrvatska tome pruža logističku, obaveštajnu i finansijsku podršku.”

Ovaj tekst počinjem neuobičajeno s tri slučajno odabrane izjave vodećih ljudi vlasti Aleksandra Vučića i s četvrtom koju je ovih dana dala aktualna predsjednica Skupštine Srbije, a donedavna premijerka Ana Brnabić, koja je u solilokviju na režimskog televiziji Pink, manje-više optužila Hrvatsku da financira prevrat u Srbiji jer joj je to strateški interes. Za potvrdu te teze poslužila se izjavom iz nedavne predsjedničke debate i onim što je rekla jedna od kandidatkinja Ivana Kekin.

Pri tome, nisam uopće spominjao aktualni projekt srpskog sveta koji jeste službena politika Srbije i koji se ne zadržava samo na folklornoj razini ili na duhovnom jedinstvu jednog naroda.

Zanemarimo li sada činjenicu da je u izjavi Ane Brnabić sve pogrešno, a najprije to što vlastitim studentima i građanima oduzima bilo kakav intelektualni ili organizacijski kapacitet te pravo na vlastito političko mišljenje, pa pređemo samo na ideju da HDZ-ova Vlada financira plenume i izvoz lijevih ideja sa studentskih blokada u Srbiju, čovjeku ostaje samo da se istinski nasmije i zabavi. Uopće zamisao da se Hrvatska na obavještajnoj ili nekoj sličnoj razini bavi Srbijom je toliko daleko od realnosti da može biti samo zabavna. Jer Hrvatska se politika i diplomacija, što joj ne ide na čast, zapravo uopće ne bavi regijom, izuzev pitanjem položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, a samu Srbiju smatra ništa više nego geografskim susjedom.

Međutim, istina jeste da postoji interes Hrvatske, na kojem nitko ne radi, niti mu to pada na pamet, da ima pristojnu zemlju u susjedstvu i da na neki način sanira loše odnose i ratno nasljeđe. A problem je što je to praktično nemoguće i što to čak i ja to moram napisati, koji o Tuđmanu, HDZ-u i općenito hrvatskom nacionalizmu koji jeste primarno antisrpska ideologija i čiji sljedbenici jesu jedva dočekali da najveći broj Srba ode iz Hrvatske ne mislim ništa dobro. Nemoguće je dok god imate na čelu susjedne zemlje ljude koji ne samo što su bili huškački akteri u ratu nego i danas jednako retorički, koliko i ideologijom koju zastupaju i načinom na koji iznova afirmiraju politike iz devedesetih godina. To je naprosto činjenica. Pri čemu nije riječ samo o nedostatku bilo kakve autorefleksije oko Vukovara, Zadra ili Dubrovnika, pa dalje Sarajeva, Srebrenice, Prijedora i ostalih sličnih toponima, nego je riječ i o politici kontinuiteta koja je uvijek verbalno na rubu sukoba.

I problem će ostati prisutan, jednako kao što će praktično kompletno hrvatsko društvo na isti način promatrati tu vlast, sve do onog trenutka u kojem će Hrvatska barem prestati biti joker zovi u svakoj kriznoj situaciji s kojom se Vučićeva vlast suočava.