Božićno primirje, 111 godina nakon

Na Božić, 1914. godine, na Zapadnom frontu, na granatama iskopanim poljima Belgije, dogodilo se čudo ljudskosti, o kojem je snimljen i odličan film. Riječ je o Božićnom primirju, događaju koji se dogodio spontano, tako što je jedan njemački vojnik izišao iz rova, potom su isto napravili i Britanci s druge strane, da bi se taj božićni dan odvio u njihovim međusobnim nogometnim utakmicama. U to vrijeme, kad je Prvi svjetski rat praktično tek počeo i kad je najveći dio javnosti europskih zemalja još uvijek euforično pozdravljao klaonicu koja se upravo zahuktavala, vjerovatno su tek ljudi koji su izravno bili u rovovima na frontu, vidjeli o čemu se radi i kamo sve to vodi. I onda su ti isti ljudi imali dovoljno hrabrosti, samosvijesti i ljudskosti za prekid besmisla i manifestaciju ljudskosti i bazičnog duha Božića.

Ništa slično se više nikad nije ponovilo, niti smo iz Prvog svjetskog rata, pa onda niti iz Drugog, kao ni iz naših postjugoslavenskih ratova bilo što kao čovječanstvo naučili. Uostalom, dovoljno je pogledati Ukrajinu i Gazu te sav cinizam nedosljednosti kod odnosa prema tim dvjema agresijama, da bismo shvatili o čemu govorimo.

Štoviše, ispada da smo kao čovječanstvo u tom svojevrsnom dobu nevinosti i neshvaćanju što moderan rat zapravo predstavlja, ali i u doba u kojem je nogomet tek započinjao svoju povijest, bili daleko bliže humanizmu kao takvom, nego danas kad smo prepuni riječi koje slave duh Božića, kad je u suvremenom kapitalističkom nogometu sve prepuno službenih kampanja o tome kako u nogometu nema mjesta rasizmu i kad svi pričaju o miru, a pripremaju ratove.

Kako ikome objasniti do koje mjere je jedna divna igra, bazična igra ulice i radničke klase, koja nije bila slučajno izabrana na tom Božićnom primirju, danas ponajprije povod za ulične tučnjave u Mostaru, naprimjer.

Prebacimo li se sad do kraja na današnjicu u Sarajevu i pokušamo uzeti neku pouku s tog Božićnog primirja, ona bi, mimo autentične ljudskosti, mogla biti u zaključku kako je život ovdje i sada. I kako ne možemo promijeniti prošlost, niti predvidjeti budućnost, ali možemo živjeti sada i truditi se biti što bliže jedni drugima.

Upravo ovog tjedna u Sarajevu su se odvile dvije stvari koje znakovito govore o nama. Prva, simpatična i manje bitna jeste instalacija stihova iz pjesme Indexa “Da sam ja netko”, koja se pojavila u Radićevoj ulici, u kojoj već postoji mural s likom Davorina Popovića. I na stranu sad opravdana pobuna stanara kojima se ne sluša jedna pjesma pola dana, ideja sama po sebi jeste plemenita, jer govori i o nostalgiji, ali i o nadi.

Druga i bitnija stvar je otvaranje izložbe u Historijskom muzeju, posvećene 80. godišnjici BHRT-a, koja također govori o slavnoj prošlosti, ali opet dolazi i kao vapaj za tim da se status javne radio-televizije konačno trajno riješi.

Zajedno nam ove dvije stvari poručuju kako smo imali lijepu prošlost, na koju se možemo osloniti i kako imamo malo toga u sadašnjosti, osim nastojanja da je promijenimo. Koliko ćemo pak u tome biti uspješni, teško je reći, ali kad bi svatko napravio ono što može, kao što to rade iz samog BHRT-a i iz Historijskog muzeja, sigurno je da bi izgledi za uspjeh bili puno veći.

Na koncu, bilo bi zastrašujuće da potpuna degradacija ljudskosti na koncu pobijedi, a ovo se odnosi na slavljenje ratnog zločinca Slavka Aleksića od strane Milorada Dodika.

Sve otkad je u javnost iznova dospjela priča o njemu i čitavom tom besramnom iživljavanju nad gradom i ljudima, pokušavam shvatiti, mimo svih ideoloških uvjerenja, kako je moguće da netko tko regularno živi u gradu s ljudima, radi u pošti, ima neke prijatelje i navike, jednog dana zaključi, ovo ništa ne valja, odoh ja gore da pucam po gradu i ljudima, fizički se zapustim, odbacim sve ljudske obzire i zaključim kako je to bolja opcija od normalnog života, ljudskosti i civilizacije.

Na isti način, iako naravno manje problematično, pitanje je zašto netko misli da je destrukcija memorije i zajedničkih javnih institucija zemlje i njenih ljudi bolja od toga da nešto što smo stvorili čuvamo i razvijamo?

U nadi da će izvorni duh i ovog i predstojećeg Božića odnekud izroniti, čestitam ga svima koji ga slave i koji se tom duhu nadaju.