ADAMIR JERKOVIĆ: Bosna kao politička valuta

Nešto se krupno promijenilo u Washingtonu. I nije to samo promjena administracije. Promijenila se logika. Amerika koja je trideset godina branila Dayton sada sve češće govori jezikom transakcije. Manje principa. Više interesa. Manje Bosne. Više računa. To sam naslućivao ranije i pisao o tome. Danas se to više ne može lahko sakriti.

U Kongresu je otvoreno pitanje politike Trumpove administracije prema Bosni i Hercegovini. Demokratski kongresmen Bill Keating objavio je izvještaj znakovitog naslova “Pay for Play in the Balkans”. Ne tvrdim da je Keatingov stav mišljenje cijelog Kongresa. Nije. Ali je dovoljno ozbiljan da ga niko u Sarajevu nema pravo ignorirati. Jer brojke nisu za ignoriranje.

Prema podacima o lobiranju, Republika Srpska je tokom 2025. i 2026. vašingtonskim lobistima platila najmanje 8,9 miliona dolara. A onda se pojavljuje AAFS, kompanija povezana s ljudima iz Trumpovog političkog kruga, oko projekta Južne interkonekcije čija se vrijednost mjeri milijardama. State Department odbacuje ta “nagađanja” i naglašava da je izbor investitora suverena odluka institucija Federacije BiH, koje su se već saglasile sa američkim viđenjima. Naravno, niko razuman ne može biti protiv energetskog povezivanja BiH s Hrvatskom i evropskim tržištem. Problem nije plinovod. Problem je način na koji se bira partner, pod kojim uvjetima i ko će od toga imati korist. Eto odgovora na pitanje šta znači kada politika postane biznis.

Milorad Dodik je godinama bio pod američkim sankcijama. Onda su sankcije ukinute. Tako je nestala važna poluga moći. A Dodik? Nastavio po starom. Priča i dalje o nezavisnosti RS-a. Napada Dayton. Održava veze s Moskvom. I još nam se objašnjava da je sve to doprinijelo stabilizaciji BiH. To može konkurirati za Ripleya.

Istovremeno, američka diplomatija je snažno podržala američku kompaniju bez ikakvog iskustva u projektu Južne interkonekcije. Kongresmen Keating pita je li tu bilo sukoba interesa. Pita ko je lobirao i ko će zaraditi. Sasvim legitimna pitanja. Jer, Bosna je odjednom postala zanimljiva na jedan sasvim novi način. Ne samo kao politički problem. Kao tržište. Kao rudno bogatstvo. Kao energija. Kao prostor za poslove. A kada se država posmatra kao plijen, onda više nije važno ko je u pravu. Važno je ko je bliže blagajni.

I tu dolazimo do Izraela. Ne vjerujem da je slučajno što je Dodik posljednjih dana dva puta boravio u Jerusalemu, bez obzira na to kako je primljen tamo (usput u hodniku). On vrlo dobro zna gdje se u Washingtonu nalaze najosjetljivije političke tačke. Zna da je Izrael posebno mjesto američke politike. I zna da je preko Jerusalema bliži Washingtonu. Zato ne gledam ovo samo kao balkansku priču. Vidim jednu širu političku matricu. S jedne strane pokušaj da se u BiH ojačaju separatističke strukture. S druge strane gotovo bezrezervna podrška Netanyahuovoj vladi, koja je ogrezla u krvi ubijenih 74.000 Palestinaca. Zapravo, ista je to škola političkog mišljenja. Srpska vojska i IDF izvršitelji su genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i nad Palestincima u Gazi. Sila prije prava. Interes prije principa. Teritorija prije čovjeka. Ne tvrdim da su Bosna i Palestina isto. Nisu, ali imaju sličnu sudbinu. Politička logika koja se prema slabijem odnosi kao onima s kojim se može trgovati zaslužuje da bude prepoznata.

Zato me više ne iznenađuje ni mlaka američka reakcija na pokušaje rehabilitacije ratnih zločinaca. Kada se ratni zločin pretvori u političko pozorište, onda više nije dovoljno govoriti o “regionalnoj stabilnosti”. Mora se jasno reći ko je bio žrtva, ko zločinac i šta su presudili međunarodni sudovi. Mladić nije politička metafora. On je pravosnažno osuđeni ratni zločinac za genocid i druge najteže zločine. I Netanyahu je označen ratnim zločincem, samo što je još daleko od pravde. Brani ga Amerika koja je sankcionirala glavnog tužioca Karima Khana i predsjednicu Suda Tomoko Akane, kao i više tužilačkih pravnika. Nije potrebno ni komentirati zbog čega.

Bosna i Hercegovina zato mora prestati čekati da je neko drugi spašava. Ne treba prekidati s Amerikom niti stvarati neprijateljstvo. Ali treba otvoriti oči. Sarajevo mora mnogo odlučnije koračati prema Bruxellesu i graditi evropski oslonac. Treba insistirati na Daytonu, teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine. Mora razgovarati s Washingtonom državnički, bez kompleksa manje vrijednosti i bez klečanja. I prije svega mora sačuvati vlastite institucije. Bosna ne može biti predmet tuđeg trgovanja. Ona ne smije postati valuta u poslovnim aranžmanima velikih sila. Jer ako mi sami ne branimo Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, “branit” će je drugi, ali samo onda kada mu se to isplati. To je već vrlo opasna vrsta prijateljstva. BiH nije roba. Nije rudnik. Nije energetski plijen. I nije kusur za velike američke poslove. Ko god to danas ne razumije, sutra bi mogao skupo plaćati svoju naivnost.