Bosanski lonac na Dodikovoj vatri

Bosanski lonac opet ključa! Stara je to, precizna i stilski savršeno sročena izreka za političke sudare i potrese, sa kojima Bosna i Hercegovina ima istorijsko iskustvo kao sa hroničnom bolešću. Ovih februarskih dana naš lonac ključa tako da kipi na sve strane, pošto ga je Milorad Dodik pristavio na svoju oprobanu nacionalističku vatru. Učinio je to nakon posjete Washingtonu, iz koje se vratio trijumfalno, sa štitom u ruci, uvjerivši svoje brojne pristalice da je to pravi ratnički štit, a ne iluzionistički trik. Uvjerio ih je da im je, poslije teške bitke, donio naklonost američke administracije prema njegovoj politici.

U noći u kojoj je lično proglasio pobjedu svog čovjeka, policajca Siniše Karana, na ponovljenim izborima za predsjednika Republike Srpske, odapeo je svoje otrovne strijele prema “muslimanima i muslimanskom Sarajevu”, proglasivši ih “neprijateljima srpskog naroda”. Nije to bilo ništa novo, ali je u simbiozi sa političkim darovima koje su mu, navodno, uručili Trumpovi ljudi od povjerenja, izazvalo eruptivni porast adrenalina u javnosti. U Republici Srpskoj – trijumfalizam vladajućeg nacionalističkog bloka, popraćen šovinističkim sarkazmom na račun našeg muslimanskog svijeta; u Federaciji – nalet naknadne političke i medijske pameti. Stvarnost je to koja ne obećava ništa dobro. Stvorena je atmosfera kao da će izbori biti za deset ili petnaest dana, pa je čitava priča, zapravo, postala zeleno svjetlo za otvaranje predizbornog fronta na kojem će se voditi borba za vlast.

Gužva je velika i ne bih ulazio na taj teren, pošto su ga već zauzeli mnogi novinari i politički analitičari. Rekao bih samo da u toj gužvi ima svega i svačega, poput, recimo, dosjetljivog reagovanja državnog ministra odbrane Zukana Heleza, koji u kaubojskom stilu poziva Dodika na dvoboj, ili na nekakav rat: “Hajde, Milorade, potegni konačno, pa da vidimo”! A onda jedan drugi ministar, šef diplomatije Elmedin Konaković, demonstrira svoj smisao za humor tako što hvali Dodikove ljude u Vijeću ministara, jer su glasali za usvajanje Programa reformi: “Potpuno su drugačiji nakon povratka iz Amerike. Predložiću da ih tamo šaljemo svaki mjesec”.

Nebojša Vukanović, najglasniji opozicionar u Republici Srpskoj, “čestitao” je Bošnjacima “što su glasali za Sinišu Karana”, okrivljujući ih za uvjerljiv poraz Branka Blanuše. Sve to u kafanskim pričama može zvučati duhovito i zabavno, ali je u političkoj klimi kakva vlada u Bosni i Hercegovini kontraproduktivno. Jednoglasno usvojen Program reformi veliki je korak na putu zemlje u NATO i nedopustivo je ismijavati ministre koji su taj put uporno blokirali, a sada ih je, eto, američka administracija dozvala pameti, koliko god to bilo tačno. Željka Cvijanović je izjavila da su razgovori sa visokim američkim dužnosnicima bili “korisni i osvježujući” za srpsku stranu. Ovo bi mogao biti ključ za tumačenje i razumijevanje stvarnih rezultata Dodikove posjete. Konaković je takođe najavio susrete sa američkim funkcionerima, a uskoro će i Dragan Čović putovati u Washington. I njima će, najvjerovatnije, biti ponuđeno razumijevanje za politike koje personificiraju, ali i otrežnjenje od nerealnih planova.

Bilježeći građu za ovu kolumnu, prisjetio sam se pomalo već zaboravljenog Muhameda Šaćirbeja, bivšeg ministra spoljnih poslova Bosne i Hercegovine. Rođen 1956. u Sarajevu, imao je 11 godina kad se sa porodicom obreo u Americi. U njegovoj biografiji stoji da je advokat, biznismen i diplomat. Zanimljiv tip, bio je uspješan sportista i volio je, navodno, da kocka. Uz Izetbegovića i Silajdžića, bio je treći najvažniji čovjek u Vladinom pregovaračkom timu u Daytonu. Richard Holbrooke ga u svojim memoarima opisuje kao “žilavog, jakog i sposobnog”.

Šaćirbej je nedavno gostovao na N1. Uvjerljiv kao i uvijek, nije mogao da stvarnost u BiH gleda s povezom na očima, mnogi vozovi su prošli i mnoge prilike propuštene. “Dobro, postoji li rješenje za ovu zemlju?”, upitao ga je voditelj emisije Amir Zukić. “Postoji, Bosna i Hercegovina treba da nađe svoje mjesto u glavi predsjednika Trumpa”, odgovorio je Šaćirbej. I ponovio istu misao. To je zvučalo zanimljivo, ali teško ostvarivo za jednu malu i siromašnu zemlju, pošto u Trumpovoj glavi postoje samo mjesta na kojima se trguje i broje pare. Ali, vrijedilo je pokušati i lobirati. Dodik je to shvatio još prije nekoliko godina, skršio je gomilu budžetskih para u taj posao, da bi početkom ovog mjeseca naplatio rentu u vidu poziva na tradicionalni Molitveni doručak, uzgred osiguravši susret sa nizom važnih ljudi Trumpove administracije. Neozbiljno je omalovažavati tu činjenicu i posjetu proglašavati turističkom, tim prije što je Dodik u Washingtonu potegao najprljaviju katu koju je ponio, uvjeravajući svoje sagovornike da “muslimani iz Sarajeva žele da podrede kršćane u BiH”. On sada čeka da vidi da li će se Trump upecati na tu šovinističku laž i otvoriti vrata njegovim opasnim namjerama. A to bi bilo moguće samo ako bi Dejtonski sporazum bio proglašen mrtvim. Ni za šta drugo mu Amerika nije potrebna.

Dodikova i Cvijanovićkina interpretacija njihove posjete Washingtonu posebna je priča. Reći kako Republika Srpska i SAD “dijele iste vrijednosti”, kao što je po povratku kući izjavila članica Predsjedništva BiH, zvuči ne samo neuvjerljivo nego i nadrealistički. Nismo ni znali da je duh Amerike tu, u Republici Srpskoj, i da je epicentar demokratije u Banjoj Luci!? Međutim, postoji u tome i jedan momenat koji zbunjuje javnost. To je šutnja State Departmenta na Dodikove tvrdnje o njegovim “javnim i tajnim” razgovorima, a pogotovo na njegove šovinističke istupe po povratku iz Amerike. Sama činjenica da očigledna naklonost američke administracije prema Dodiku znači vjetar u leđa etnonacionalistima širom regiona. A s tim ljudima nema sreće.

Ako Dodik i njegova višestranačka nacionalistička bratija imaju podršku Trumpove administracije za ono što su govorili u noći nakon pobjede na ponovljenim izborima, onda nas zaista sve čeka duga mračna noć.