Bombaške politike

Riječi počesto gube značenja od silne političke zloupotrebe. Kao relaksacija. Ova riječ je toliko izlizana da njeno značenje predstavlja vlastitu suprotnost. Ali, kad čujem “politike”, hoće mi biti nešto. A političari vladajuće kaste često vole upotrijebiti ovu riječ misleći kako će drugi misliti kako oni, eto, imaju cijeli set “politika”, a ne samo jednu. A da imate ikakvu politiku za bilo šta ne bi trideset metara pruge visilo u zraku. I to pruge koja je ekonomska žila kucavica tri najmnogoljudnija kantona u Federaciji. Ali pošto tu živi većinski narod, onda ništa.

Kadrove koji su smijenjeni pod sumnjom da su kriminalci, isti ovi što imaju “politike” stavljaju da budu direktori, naprimjer, Željeznica Federacije, a onda tokom telefonske sjednice, ipak, povuku odluku i smijene tek ustoličenog kadra, koji se u prethodnoj fotelji dovodi u vezu s kriminalnim radnjama. A smjene su ono čime se ovdašnje, kotlinske “politike” itekako vole baviti. Cijeli period vlasti će im proći u podjeli kolača i kolačića. Ko će gdje zasjesti i ko će više upropastiti državu do narednih izbora.

A sve je to stoga što oni raspolažu sa sijaset “politika”. Imaju ljudi fakat puno politika, ali malo ljudi/kadrova sposobnih da te politike sprovedu u djelo, zato smo tu gdje jesmo, a manje-više smo nigdje, kao u reklami za Bambuču.

Druga najgora riječ koja se toliko izlizala da je prešla prag vlastite suprotnosti jeste “ljevičar”. Nema ko se ovdje ne izjašnjava kao ljevičar, čak i pripadnici socijaldemokrata s polo majicama i u odjeći papanskih brendova za koje oni misle da su otmjeni i skupocjeni. Ti “ljevičari” (a zapravo odnarođena elita) koji se gade siromašnih ljudi sada kroje sudbinu ove zemlje i ovog grada. I ne samo što se gade sirotinje, nego ih i preziru, a ljevičarstvo dokazuju Titinom slikom i sličnim populističkim drangulijama. Isto je zanimljivo kao fenomen to da je najveći broj trumpističkih populista upravo među redovima samozvanih socijaldemokrata i ljevičara. Taj politički manevar su doveli do savršenstva. U narodu je populizam poznat i kao ubleha. Lavor, rekli bi u sarajevskom žargonu. A imaju i puno nasilnika nad ženama u svojim redovima.

E baš te lavordžije i lavordžinice su oni ljudi koji imaju politike i tim politikama žele da nas uvedu u EU, malo manje žele u NATO (da ne uvrijede čovjeka koji im psuje genocid u Srebrenici), i ja evo oduševljeno čekam kada će se to dogoditi. Sumnjam da će se desiti u mom životnom mandatu.

A dobro se sjećam, kao i rahmetli Zaim Muzaferija, kako su okitili zastavicama EU zgradu Kantona, i kako su te male zastave tako tužno lepršale na vjetru, kao i da su i one znale kako od tih “politika”, koje nas hoće uvesti u EU, na kraju neće ostati ništa do podjele kolača i kolačića – ko će gdje zasjesti do kraja mandata i živjeti ugodno ko ruski tsar.

Ah da, zaboravih na ljevičare. U Sarajevu sve vrvi od njih, a tri knjige o toj temi nisu pročitali, nisu nikad čuli za riječ: empatija. Da bi bio ljevičar podrazumijeva se da imaš empatiju za ljude koji imaju goru sudbinu i lošiji život od tebe. Naprimjer, za radničku klasu, radni narod. Naprimjer, za unesrećene ljude u poplavama i klizištima, koji još čekaju da im neko pomogne u obnovi uništenih imanja i života. Najbolja metafora ovih finih građana i ljevičara, jeste jedan poznati kreten s Twittera koji je u danu kad je bujica vode i zemlje ubijala ljude napisao kako će sad janjetina u restoranima u blizini Jablanice poskupiti na sedamdeset ili koliko već maraka. To je bio pravi twitt pun samilosti i empatije za ljude stradale u Jablanici. Njegov twitt odražava srž “politika” takozvanog političkog Sarajeva, a ta srž je apsolutna nebriga i bezosjećanost za sve što živi izvan Sarajeva, kao naprimjer građani Vogošće, koji nemaju grijanje.

I takvi ljudi, koji imaju takve “politike” onda čine spektakularne političke akcije, naprimjer, odlaska u Banjaluku, kao da tamo padaju granate i rokaju ruske rakete. Odlaze da proslave Dan državnosti u Banjaluku, kao da je to neki podvig. Dobro im je baš tako i napisao upravo onaj što im je psovao genocid (kada su svi oborili nosine i gromoglasno ćutali u ugostiteljskom objektu neđe u Konjicu). A i inače su skloni da se sastaju u ugostiteljskim objektima, kao da državne institucije ne postoje, a toliko imamo ureda i nivoa vlasti.

Pa urade koju grupnu fotografiju, da se mi, ergo te-ve ćelije/glasači, divimo njihovoj hrabrosti i proboju u Banjaluku, da proslave 25. novembar pod kišom granata i vatrom iz teških mitraljeza. “Hej, ljevičaru, pazi metak! Fala, druže ljevičaru.” A opet se sastali u ugostiteljskom objektu koji, po “arhitektonici interijera” baca na diskoteku iz devedesetih.

Dobro, ako si ljevičar kako si onda u koaliciji s mrtvim i pravim desničarima? Kako, jarane, ima li neko logično objašnjenje? Ima, jer oni su naša politička raja, a kad je neko raja onda je sve riješeno.

Još samo da nam državu riješe. A na dobrom su putu.