Barbari dolaze

Nad Teheranom pada crna kiša. To nije nikakva metafora, ni plod mašte, nego se nafta iz glavne rafinerije, koja je bombardovana, pomiješala s kišom. Kanali za navodnjavanje drveća u alejama prema (i u) gradu također gore, jer se nafta izlila posvuda. Scene su apokaliptične, kao da je pakao došao na zemlju, odnosno kao da se sve obrnulo i živimo u upside-down svijetu. U kojem politički i geopolitički itekako živimo. U svijetu gdje glavnom supersilom vladaju umovi na nivou neiživljenih tinejdžera punih testosterona, i nafuranih na videoigrice u kojima moraš ubiti što više neprijateljskih vojnika, dok je ova stvarnost i gora, jer je to “igra” u kojoj treba ubiti i što više civila, uništiti sve što možeš.

Upravo to se i dešava već deveti dan od napada i agresije na suverenu državu Iran. Bitno mi je da obilježim vremenski trenutak nastanka teksta jer se stvari odvijaju takvom brzinom da jedna vijest gazi drugu i poništava je, toliko je sve nabijeno zlom i destrukcijom. Bukvalno se zlo slijeva s naših ekrana i ulazi u naše duše.

Isti uzorak iz izraelskog uništenja Gaze i genocida nad Palestincima sada se prenosi i na Iran. Iste riječi izlaze i iz usta dementnog američkog predsjednika i njegove otvoreno zločinačke svite. Državni sekretar rata kaže da će pobijediti Iran tako što će ga skroz uništiti, te riječi pogotovo na engleskom zvuče i strašnije nego na našem, jer anihilation je riječ koja izlazi iz njihovih usta kao da govore o bićima i stvarima unutar neke videoigrice, a ne o ljudskim bićima.

Odsustvo američke ratne strategije i pojma endgame – kako će se rat završiti i šta nakon njega, to nimalo ne zanima trenutnu administraciju u Bijeloj kući. Neko je to dobro napisao na Tvitteru, oni zamisle da će napasti neku zemlju, da će ubiti nekog lidera i onda sjede i čekaju šta će se desiti. Upravo se to desilo s Iranom nakon ubistva vrhovnog lidera ajatolaha Hamaneija. Ekvivalent tome bi bilo da neko ubije papu u Rimu i čeka reakciju Italijana i katolika širom svijeta. Politički i vojni potezi koji su bili nezamislivi za prijašnje američke administracije sada su mokri snovi ove administracije, koja svoje snove pretvara u tuđe košmare, u tuđu košmarnu stvarnost. Nema nikakve greške ako kažem da genocid nad Irancima počinje, i da apsolutno uništavanje Irana počinje još od 28. februara, i prvog dana napada na ovu zemlju i jednu od najstarijih civilizacija i kultura planete.

Neko je također vrlo dobro napisao na Tvitteru kako Trump i njegova administracija žele od cijelog Bliskog Istoka (Zapadne Azije – manje kolonijalan naziv) napraviti resorte, bezlična američka odmarališta za bogate ljude, golf terene i slično. To je estetika novih kapitalističkih barbara čiji um ne može shvatiti ljepotu palače Golestan koja je, također, oštećena prvih dana bombardovanja Teherana. Ili bombardovanje Isfahana, nisam nikad bio u Iranu, ali njegovom ljepotom i posebnošću sam odavno zadivljen. Zapadni zločinački, kolonijalni um u ovoj lepezi iranske ljepote jedino će vidjeti zlatne poluge kao na fotografiji američkih vojnika koji leže na tonama zlatnih poluga nakon što su pokorili Irak. Um koji u svemu vidi kapitalističku viziju preuređenja prostora, imamo to i kod nas kao kad je Dragan Čović skrenuo tok rijeke Radobolje jer mu tako paše, nema osjećaja za umjetnost i kulturu. Sve te minijature i nevjerovatne boje iranske arhitekture, džamije, prastare armenske crkve, hramovi, palače ništa ne znače čovjeku čiji fond riječi je nivo desetogodišnjeg djeteta. On zna samo reći da je neko dobar ili loš. Iranci su loši i zaprijetio im je apsolutnim uništenjem. U najnovijoj laži rekao je “ti ljudi komadaju bebe, i čereče žene na pola”. Laž koje je ekvivalent cionističkoj laži o 40 dekapitiranih beba, i masovnim silovanjima 7. oktobra 2023. prilikom vojnog pokušaja Palestinaca da se oslobode vojne i civilizacijske opsade u kojoj su bili dekadama. Iako je taj cionistički narativ prokazan kao laž, on je služio kao temeljni razlog da se unište Palestinci.

Prava istina je ta da su jedino američki piloti kidali iranske civile, tačnije 165 djevojčica u gradiću Minab u Iranu. Jedini koji režu iranske žene na pola su američki piloti koji upravljaju raketama i bombama. Ali, najmanje su bitne laži imperatora, koji će biti upamćen kao neko o čijim zlima će se pričati u dekadama koje dolaze. Decenijama će ljudi širom svijeta napadati i pljuvati obične američke građane zbog ubijanja i razaranja koje njihova vlada upravo čini.

Kranje je neetički u ovom trenutku davati svoje mišljenje o karakteru vlasti u Iranu, o tome mogu jedino da raspravljaju ljudi u Iranu, jer valjda su se i najveći kreteni po tom pitanju sada uvjerili kako izgledaju ljudska prava na zakrilcima bombi od nekoliko tona. Nikome bombe nisu donijele nikakvu demokratiju, ljudska prava, a posebno ne prava ženama. Jedino pravo koje kolonijalna, imperijalna sila donosi ženama naroda i zemlje koju pokori jeste smrt i silovanje. Pogledati u istoriju, poglavlja Vijetnam ili Bosna i Hercegovina.

Ta zapadnjačka arogancija liberala i bijelih idiota je zapanjujuća, da u momentu kada američke rakete ubiju 165 iranskih djevojčica ti prvo “strongly condemned” iransku vlast, a onda “condemned” ubice iz Bijele kuće i Tel Aviva zaista je dno ispod kojeg nema ništa. I to još govori žena koja je istinska heroina borbe za istinu o genocidu nad Palestincima. Sramota me je što uopšte i navodim ove reakcije i razmišljanja. Sada se i najveći iranski disidenti izvinjavaju svojim zemljacima u Iranu jer su pozivali Ameriku da im sravni zemlju, zato što se oni ne slažu politički s tamošnjom vlašću. Ne postoji nijedan scenario u kojem bih ja ikada mogao zvati ubice s brda da ponovo zapale Vijećnicu (nisam Dževad Galijašević), da spepele Sarajevo, da ponovo sruše Stari most, doduše, nas su već dovoljno i spepelili. Dovoljno su već uništili da ne znam ni šta je i ostalo da se opet uništi. Roman koji sam pisao više od jedanaest godina sve više postaje stvarnost. Ruševine su pejzaži vrlog novog svijeta koji nam se ukazuje kroz plamen rafinerije u okolini Teherana, kroz apokaliptičnu crnu kišu i sumporni miris raketiranih gradova širom Irana.

2. marta sam napisao: “S kakvom lakoćom evropski lideri prihvataju hladnokrvno ubijanje lidera suvernih država, njihovih članova porodica, civila, djevojčica, to je fascinantno. Toliko odsustvo empatije. Oni se u sebi potajno i raduju, a onda napadnute okrivljuju za odbranu. Evropa je neizlječivo bolesna.”

Ne bih tu ništa dodao, i sve što dodam, sutradan će me vijesti opovrgnuti, ne da sam pretjerao i pogriješio, nego da sam bio preblag prema fašistima i zlikovcima koji upravljaju ljudskim sudbinama na način kako su radili nacisti i Adolf Hitler. Nema te hiperbole (figure pretjerivanja) koja može dohvatiti opseg užasa koji nam dolazi iz Irana. Još je i Borges napisao da su drevni barbari uništavali gradove i raskošne civilizacije jer ih nisu razumijevali i jer su ih se bojali. Dešava nam se pred očima, upravo. Barbari sa Zapada, dolaze.