Barbarez na Divljem zapadu

Kada se noćas na stadionu u blizini San Francisca susretnu reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država, najveće svjetske sile, i Bosne i Hercegovine, manje, krhke i dirljive države, bit će to više od tipične nogometne priče i predstavljat će gotovo univerzalnu metaforu sukoba slabijega protiv jačega, autsajdera protiv favorita i pojedinca protiv moćnog sustava. U popularnoj kulturi ne postoji niti jedan toliko snažan motiv kao onaj o preokretu nepravednih društvenih odnosa u kojemu dominiraju jači, a manji su poniženi, obespravljeni i marginalizirani, a nogometni teren idealna je prilika za to.

Nogomet odražava i društvene i međunarodne odnose. S jedne strane je Amerika koja je čitav svijet osvojila svojim pragmatičnim načinom života, mekom moći, zabavom, popularnom kulturom i tehnologijom, no istovremeno zemlja puna unutrašnjih kontradikcija. Zemlja je to koja je liječila, ali i ranjavala: kada je Trumpova administracija unilateralno napala Iran, 168 djevojčica poginulo je u tim inicijalnim napadima. Amerika je ranjavala i na vlastitom terenu, ponekad generirajući velike socijalne i druge nejednakosti, ponekad pak razvijajući krute imigracijske politike. Svjetsko prvenstvo u nogometu Amerikanci su doživjeli kao priliku za proizvodnju spektakla i zaradu, a razvijali su i mini kult vlastite nogometne reprezentacije.

Nogomet se u Americi razvijao u bitno drukčijem kulturnom i sportskom okruženju nego u Europi ili Južnoj Americi, te je ostao većinom “sport drugih”, većinom imigranata i manjinskih zajednica, žena također. Američki igrači tradicionalno se opisuju kao fizički iznimno spremni, optimizirani, brzi, snažni i disciplinirani, no većinom lišeni kreativnosti. Kada je 2024. američki nogometni savez angažirao argentinskog stručnjaka Mauricia Pochettina kao selektora reprezentacije, želja je bila unijeti nešto od europske i latinoameričke lepršavosti, povezati se emocionalno s igračima - emocionalni menadžment - no, iako je povezao američki atletizam i europsku taktičku disciplinu, njihov nogomet je mehaniciziran i pomalo dosadan. Čini se istinita teza Johana Cruyffa kako se kreativnost ne može proizvesti samo treningom ili organizacijom, nego proizlazi iz kulture uličnog nogometa i slobodne igre, dakle, nogomet se uči iz samoga života, što većinom nije slučaj u Americi.

S druge strane je reprezentacija Bosna i Hercegovine, zemlje koja se još bori sama sa sobom, zemlja puna prošle tuge, ali prepuna lijepih ljudskih priča, pod vodstvom Sergeja Barbareza percipira i igra nogomet na neki drugi način, slobodniji i s ljudskim licem. Direktniji je to nogomet, oscilatoran - izmjenjuju se faze genijalnosti i naivnosti - no, ako smijemo dodati osobnu notu, nogomet koji autor ovih redaka obožava gledati i koji ga podsjeća na nogomet kakav je nekada bio.

Statistike kažu da je reprezentacija Bosne i Hercegovine četvrta najmlađa reprezentacija na prvenstvu - 26,40 prosjek je godina - a igrački kadar predstavlja svijet u malome, sa svim radostima i tugama. Osobe su to koje su direktno ili indirektno doživjele razorne posljedice devedesetih. Oni ili netko blizak im. Patnja ih u određenoj mjeri povezuje. Neki su raseljeni i izbjegli, mnogi su doživjeli i direktne gubitke, odrasli su u drugim državama, gdje su zasigurno dijelom doživljavani kao građani drugog reda. Diskriminirani su i u vlastitoj državi, ponekad su, od nesportskog dijela javnosti, smatrani nelojalnima svom nacionalnom biću, mnogi su od kvazistručnjaka proglašavani neperspektivnima.

U jednom videointervjuu, dok mu je pogled lutao preko tribina stadiona Veleža, gdje je i započeo nogometnu karijeru koju je rat prekinuo, Sergej Barbarez zastao je na trenutak, kao da traži pravu mjeru između tuge i riječi. Govorio je tiše nego inače, gotovo s nekom vrstom zahvalne distance, i rekao da je tu sve počelo - ne kao frazu, nego kao priznanje mjestu koje ostaje upisano prije svih kasnijih stadiona, ugovora i reprezentativnih poziva, priznanje zemlji s kojom si temeljno povezan nekom tajnom vezom. U toj rečenici nije bilo nostalgije u trivijalnom smislu, nego se radilo o svijesti o ishodištu vlastitog života, kao i o bazičnoj pripadnosti jednom prostoru, vremenu i ljudima, kategorijama koje se nalaze prije svake nacionalne klasifikacije i državne arhitekture.

Kada noćas započne utakmica u San Franciscu, gradu koji je sredinom 19. stoljeća živio vlastitu verziju urbanog Divljeg zapada, u trenutku kada reprezentacija koju vodi stoji među 32 najbolje svjetske momčadi, ne znamo hoće li se Barbarezu u mislima vraćati epizode devedesetih. Ali znamo nešto drugo: sve ono što ga je oblikovalo, bit će pretočeno u nogometnu formu, u jedan životni tvrd, direktan, neumoljivo jednostavan, ali i prilagodljiv nogomet uz poneku vanserijsku bravuru.

Nogomet kao da imitira život nudeći poneki disruptivni moment, epizoda u kojemu mali mogu nadigrati velike bez da imaju njihovu moć, snagu i resurse. Upravo zato takve utakmice nadilaze sportsku dimenziju i postaju znak da društveni poredak nije konačan, da nije sve u životu unaprijed zapisano, već da se naša osobna i kolektivna stanja mogu promijeniti. Zato je ulazak Barbareza i cijele momčadi među 32 najbolje momčadi na svijetu simbol emancipacije i ultimativna potvrda da jedno društvo koje se dominantno promatra kao problematično, može biti prepoznato po izvrsnosti, talentu i uspjehu koji je već postiglo, igrajući jednostavan nogomet, onaj s ljudskim licem.