Bakire, reci nam de...
Tužno, ali istinito: Bosna i Hercegovina je uspjela propustiti još jedan evropski voz, onu liniju osmišljenu u Bruxellesu za Zapadni Balkan. Putnici su, bez obzira na naciju, vjeru i svjetonazor, jednako kažnjeni: djeca će nam i dalje ići u siromašne i neopremljene škole, čak 30 posto svih učitelja neće dobiti planiranu obuku za rad po zapadnoevropskim standardima, a bez obzira na kantonalnu i entitetsku odrednicu truckat ćemo se na istim, nedovršenim putevima. Poklonu od 70 miliona eura SDA se narugala u zube, niti jednog trena ne osvrćući se na temeljnu činjenicu: Plan rasta kojem je Milorad Dodik mjesecima radio o glavi nije uopće imao ambiciju da riješi sve naše domaće probleme, trebao je zapravo dobaciti do evropskih vrhova i ugurati nas u kompoziciju vrijednu milijardu eura s kojom bismo, onda, dobili datum za početak pregovaranja i kartu za usaglašavanje pravne stečevine s normalnim demokratskim uzusima. Znamo svi, demokracija je ono čega se ovdašnji gospodari nacija užasavaju, jer onoga časa kada institucije preuzmu (pojedinačne) moći, oni postaju suvišni.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Predsjednik Republike Srpske i lider SNSD-a to sebi ne može priuštiti. On, koji je sve poznatiji po hashtagu (#gdje su pare Milorade?), našao se u neobranom grožđu: iz ogledala ga je virio Baja Patak u čijim su se očima vrtjeli milioni eura, a iz opozicije spisak neispunjenih obećanja o državnosti RS-a. Uz viku, psovke i galamu, najviše po američkom ambasadoru, trulom Zapadu i domaćim izdajnicima, ipak smo dogurali do 110 od ukupno 113 stavki koje je Evropska komisija tražila da državne vlasti Bosne i Hercegovine usaglase. Dogovora nije bilo o Ustavnom sudu BiH, jer ga - pravo govoreći - ne može ni biti, kao ni o državnoj agenciji za pomoć i konkurencijskom vijeću. I tako cijeli maj, čitav juni i dobar dio jula. Dodik želi protjerati strane sudije iz Ustavnog suda BiH i hoće entitetski veto i tamo gdje ga ne može biti, pa s obzirom na to, ali najviše zbog toga što ni njegova brdska pleća ne mogu podnijeti teret isključive krivice za blokiranje evropskog puta BiH, Plan rasta je u našoj zemlji dospio u faze, politički korektno rečeno, popriličnog dogovora, čak i spremnosti Bruxellesa da se pokuša od evropskih potkomiteta dobiti zeleno svjetlo za napomenu - postoje tri (neki će reći samo dvije) stavke oko kojih smo se dogovorili da se ne možemo dogovoriti pa ćemo se dogovarati. U te svrhe je u Delegaciji EU u BiH organiziran sastanak s radnom grupom oformljenom da koordinira izradu dokumenta. Sastanak je trajao puno radno vrijeme, dugih osam sati. Svi članovi ove radne grupe su imenovani od parlamentarnih stranaka i svi oni imaju i svoje zamjenike. SDA je delegirala Nezira Pivića, no ni on niti njegova imenovana zamjena nisu došli na ovaj skup: u ime SDA prisustvovala je uposlenica Ze-do kantona. Na materijal od 170 dugih stranica nije bilo (većih) zamjerki.
Nekako istovremeno iz jedne članice Evropske unije do trojke je stigla zanimljiva vijest: ambasada ove zemlje u Sarajevu informirana je da je vrh SDA imao neformalni, prošireni kolegij na kome je zaključeno da Plan rasta treba zaustaviti. Svim sredstvima. Nisu povjerovali, čak su predstavnike ove ambasade pristojno poučili kako se SDA ponosi svojom državnošću, zbog čega neće stati na put euroatlantskim integracijama BiH. Kakav danak neiskustvu! Samo 24 sata prije isteka svih produženih briselskih rokova najgora noćna mora je postala stvarnost: kategorično ne Planu rasta obećala su četiri kantona u kojima se SDA pita. Predrag Kojović, državni zastupnik Naše stranke, zove Bakira Izetbegovića. Pita je li to moguće (onako kao Mladen Delić nekada). Izetbegović, po običaju, pojma nema. Nije čitao. Kreće intenzivirano telefonsko ubjeđivanje. Peđa o Evropi, Bakir o Dodiku. Novi rokovi. Novi razgovori. Peđa o odanosti državnim institucijama, reformama, potrebi BiH za Planom rasta, objašnjenjima kako je ovih 70 miliona eura ustvari avans, centralizaciji institucija, ekonomskim mogućnostima - sve ono, pretpostavljam, o čemu je i javno govorio - Bakir o probosanskom bloku 2026. Kada su četiri kantona odbila, na osnovu mehanizma koordinacije, Plan rasta BiH, u javnoj sferi je već bio haos: SDA nas je zasula saopćenjima o izdaji države u režiji nimalo bošnjačke trojke, o 267 ustupaka Dodiku, o dokumentu u kome nema ni BiH ni države. Iz trojke su pokušali (do)kazati da nisu izdajnici Bošnjaka, reagirajući na stavove SDA i ne pominjući Dodika, da bi - u konačnici - najdržavnije nastupila Ambasada SAD-a, koja je, pravo govoreći, najmanje dodirnih tačaka i imala sa cijelim dokumentom. No, vodeći se maksimom da sve treba ostati zapisano, podsjetili su na Dodikove opstrukcije i osudili političku zloupotrebu evropskog puta zemlje od SDA.
A onda se na N1 ukazao Izetbegović u dodikovskom sjaju. Istim onim Miletovim manirima, korištenim protiv SDS-a i PDP-a u mandatu kada je SNSD ostao u opoziciji, ostrvio se na NiP, SDP i NS, s posebnim guštom posvećujući se aktualnom ministru spoljnih poslova Elmedinu Dini Konakoviću. Ne, neću citirati njegove objede i optužbe, zadržat ću se na političkim konstatacijama. Saznali smo, naime, da je jedino njemu i SDA stalo do države, jedino on je mjera za bošnjaštvo, jedino SDA ima pravo zastupati Bošnjake i čak smo dobacili i do nove političke kategorije - bošnjačkih teritorija. Njih, reče Bakir, nema u dokumentu za koji se i pred kamerama pohvalio da nije pročitao. No, i bez čitanja i pisanja, Bakir zna šta treba Bošnjacima: već sad je najavio da su 2026. životno važni izbori za Bosnu i Hercegovinu! Do tada će, očito je, SDA blokirati sve što može, jer joj se može. Svaki rast BiH - on to više i ne krije - za njega je opasnost po izborni rezultat.
Što bi, da zaista nije riječ o Bosni i Hercegovini, da smo mi recimo neka skandinavska razvijena demokracija, možda i bio politički legitiman cilj. No, mi živimo u zemlji kojoj Dodik priželjkuje raspad, u zemlji koja baš zbog toga treba euroatlantske integracije i u zemlji čiji su stanovnici, debelo zahvaljujući njegovom vođenju SDA, davno prešli rub siromaštva. Toj i takvoj Bosni i Hercegovini bahato blokirati svaki pomak ka Evropi može samo Bakir Izetbegović, onaj isti koji nas evo dvije godine ubjeđuje kako nije izgubio predsjedničke izbore, već su ga drznici udruženo pobijedili. On, koji je udruženja žrtava genocida i cijelu Srebrenicu koristio jedino kao paravan i isprike za svoje propuste, onomad se nije libio nadići cijelu svoju mašineriju tobožnje bošnjačke provenijencije da zlurado preispituje sve suzdržane u Generalnoj skupštini UN-a kada se glasalo o Rezoluciji. K’o biva, bilo bi ih manje da su on ili Šefik Džaferović umjesto Denisa Bećirovića, a ni on ni Džaferović ni sve njihove bisere nisu dobacili dalje od pisarnice Međunarodnog suda u Haagu, kada su se tobože zalagali za reviziju presude protiv Srbije, jednako kao što nisu uspjeli ni predložiti Rezoluciju UN-u. Trojka ima milion mana, ali joj se mora priznati da je uspjela iskoristiti međunarodne okolnosti i barem dobiti zeleno svjetlo za pregovore sa EU. Koje danas SDA pretvara u crveno. A Bakir to još javno slavi.
