Amenovanje Međugorja
Odluka iz Vatikana o statusu Međugorja koja je s nestrpljenjem očekivana i najavljivana u dobrom dijelu hrvatskih medija, kako onih u Hrvatskoj, tako i onih u Bosni i Hercegovini, završila je očekivano. Na način da je kardinal Víctor Manuel Fernández, pročelnik Dikasterija za nauk vjere, uz papin potpis, pozitivno ocijenio većinu međugorskih poruka “ne podrazumijevajući proglašenje izravnoga nadnaravnog podrijetla”. Pa ipak, prepoznaje se vrijednost duhovnih plodova povezanih s međugorskim iskustvom, ovlašćujući vjernike da ga se pridržavaju budući da su se “dogodili brojni pozitivni plodovi i nisu se među Božjim narodom proširili nikakvi negativni ili rizični učinci”.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Drugim riječima, Vatikan je jednostavno ozakonio stanje na terenu, shvativši da uhodani biznis s jedne strane i milione vjernika koji već više od četiri desetljeća s iskrenom vjerom dolaze u Međugorje nema smisla antagonizirati. Jednako kao što je bilo besmisleno priznati da se u Međugorju dogodilo čudo.
Za ljude i crkvu u Međugorju sasvim dovoljno, za buduće hodočasnike olakšavajuće, a za povijesnu istinu bitno, ali s odgodom.
Uostalom, ako je netko sa strane i mogao povjerovati u priču o Gospinom ukazanju, prenošenje kasnije navodne komunikacije od strane tzv. vidjelica svakog je racionalnog uvjerilo u suprotno. Posebno uvidom u sadržaj tih poruka koje se paradoksalno i navode u prilog ovoj vatikanskoj odluci, a koje je svojevremeno u jednom od lucidnijih tekstova u Globusu analizirao Boris Dežulović. Zaključivši da se u to vrijeme u Mostaru događa ozbiljan rat, u neposrednoj okolici Međugorja niču logori, a Gospa nema ništa za reći o toj temi.
Kad se stvari na kraju svedu na bitno, od priče o Gospinom ukazanju imaju brojne ekonomske koristi ljudi koji žive u Međugorju od vjerskog turizma, zatim autobusni prijevoznici, uskoro će i mostarski aerodrom, što sve nikome ne škodi. A vjerovatno imaju i oni ljudi koji uspijevaju autosugestijom vjere sebi na ovaj ili onaj način pomoći.
I to je ljepši dio čitave priče. Činjenica je opet i da je sam fra Jozo Zovko od čitave priče itekako imao koristi, a da ogroman utjecaj koji je nakon toga stekao nije ničim iskoristio za saniranje društvenih i političkih odnosa u društvu. I to u boljem slučaju.
Fenomen Međugorja se sasvim sigurno nije slučajno desio u lipnju 1981. godine, nakon Titove smrti i u situaciji u kojoj je svakome bilo jasno da će krenuti preispitivanje društveno-političkog uređenja Jugoslavije, a neki su možda i bili svjesni pitanja sudbine same države. I on jeste bio opozicijski crkveni događaj prvog reda u Jugoslaviji, ali primarno u Bosni i Hercegovini. Jednako kao što je politički opozicijski statement crkve u Hrvatskoj bila masovna proslava Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine.
Jednostavno govoreći, Katolička crkva je, s tada novim poljskim papom Wojtylom na čelu, bušila komunizam na sve strane i u tome je na kraju uspjela. A sam režim se, pa tako i u Bosni i Hercegovini, pred tim izazovom nije snašao. A teško da se i mogao snaći u kontekstu koji je sam formirao i uoči neminovnog odlaska sa scene u tzv. ropotarnicu povijesti.
Od svega su na koncu ostale kultne pjesme Azre “Poljska u mome srcu”, Zabranjenog pušenja “Piccola storia Di grande amore” i Plavog orkestra “To je šok”.
Uz onaj grozomorni film “Gospa” s Michaelom Yorkom u glavnoj ulozi, koji bi bilo dobro što prije zaboraviti.
I, naravno, ostao je biznis.
