Istražiteljica iz Oštre nule za Oslobođenje: Čudo je kako preživljavamo
Žene u Bosni i Hercegovini niti se osjećaju sigurno niti imaju povjerenja u institucije. Istražiteljica iz Oštre nule, politologinja Tamara Miščević kroz rad u ovoj organizaciji uvjerila se da je stanje na terenu zabrinjavajuće u svakom segmentu.
- Svakako mogu da navedem slučaj Nizame Hećimović, koja je nekoliko puta prijavljivala muža za porodično nasilje, da je dobio i zabranu prilaska, međutim, u praksi je došlo do smrtnog slučaja, do brutalnog ubistva te žene.
Bez radničkog elana
Statistika je poražavajuća, na samom početku 2024. imamo ubistva Amre Kahrimanović i Selme Baluković. Možda je sam pojam uvođenja femicida kao krivičnog djela nešto za što domaće vlasti nemaju dovoljno sluha. U RS-u bi se trebao uvesti u zakon kao krivično djelo, u Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, međutim, poražavajuće je da nije predviđena nikakva kazna. Na državnom nivu o tome se ne govori, nećete čuti lidere stranaka da o tome govore osim možda neposredno kad se zločin desi. Evo, opet je sve pod velom tišine, to je tabu tema, šute čak i žene u politici.
Većina žena, čak i ako su porodično ispunjene, ispaštaće na radnom mjestu. Rade za vikend, bez korištenja godišnjih odmora, potplaćene su, ima nerazumijevanja za trudnoću... Kako tome stati ukraj?
- Radnice u privatnom - realnom sektoru su izuzetno nezaštićene. Prilikom potpisivanja ugovora o radu poslodavac obično uzme ono što njemu odgovara, a to je što veći profit i provizija. Ako radnica zatraži dvije nedjelje godišnjeg odmora, većina njih se susretala sa prijetnjom o otkazu, također i u slučaju trudnoće. Onda dolazi do neisplaćivanja zdravstveno-socijalnog osiguranja, imamo slučajeve da tek kad odu kod ljekara, saznaju da im doprinosi nisu izmireni. Nasuprot privatnom sektoru, u javnom sektoru radnice su zaštićene, pa dolazi do takve razlike kao da se ne živi u istoj državi. Radnica po zakonu može uzeti i bolovanje, neplaćeno odsustvo, da se vrati na posao i nakon trudničkog, međutim, malo njih to pravo može da koristi.
Da li su krivi sindikati, odnosno razjedinjenost među radnicima u Bosni i Hercegovini?
- Nije do toga da radnici ne mogu biti ujedinjeni, nego prilikom vođenja bilo kojeg socijalnog dijaloga sa poslodavcem on jednostavno ne želi da sasluša njihovu stranu, nimalo ne naginjući ka njihovoj koristi. U većini firmi privatnog sektora, ali i nekim sa državnim udjelom kao što su željeznice, rudnici, pa sve do farmaceutske branše koja faktički nema sindikat, konstantni je problem nepostojanje kolektivnih ugovora.
- Samim tim, radnici su u nemilosti poslodavaca, čak i ako plaćaju članstvo u sindikatima, niko im ne garantuje pravno-socijalnu sigurnost. Nastavljaju da rade i više nego što im je ugovorom predviđeno, nemaju nikakvih dodatnih iznosa na platu i onda nije nije čudo da dolazi do odljeva radne snage, gdje je 600.000 ljudi otišlo iz zemlje u posljednjih desetak godina. Radnice i radnici više nemaju tog elana da se bore ovdje, već tri decenije ne dolazi do promjena i više ne žele da čekaju.
Čim se spomenu promjene, asociraju na to da neke stranke treba birati na vlast, jer su toliko izmanipulisale samu tu riječ. Slažete li se s tim?
- Da, to su samo stranke koje imaju u sebi prefiks socijalni, ali niko u suštini nema adekvatnu programsku politiku osim one kojom mašu u izbornim kampanjama. Prilikom osvajanja vlasti, socijalne reforme su rijetkost, čak i ako bi ad hoc otvarali neke firme i radna mjesta, rok trajanja takvim firmama obično je 2-3 godine, a onda opet pad u dubiozu. Nedavno je opet 116 firmi zatvoreno u BiH, podaci su to iz decembra 2023, a evo na početku smo 2024. i imamo obustave rada u Rudniku Zanica i u Nova Dipo iz Gradiške. Šta nas tek čeka do kraja godine?
Ima li neka poveznica među svim tim firmama u kojima se obustavlja rad, nešto simptomatično što nam može otvoriti oči?
- Glavna je poveznica da, na primjer, radnici iz Zenice nisu dobili posljednje tri plate, a u Nova Dipo mislim da doprinosi nisu plaćani godinama. Radnici koji su u srednjim godinama uopšte nemaju povezan radni staž i njima će biti izuzetno teško da ostvare bilo kakav vid penzije, a bez zdravstvenog osiguranja trebaju imati sreće da ne obole. Sva ta socijalna kategorija njihove obespravljenosti, nepravda u odnosu poslodavca prema njima uzroci su obustave rada, ali i zatvaranja firmi. Ako poslodavci misle da radnici mogu da žive od vazduha, onda će takve firme neminovno da propadnu. Mora se početi od toga da svakome prvo treba obezbijediti osnovne uslove za život.
Kakvi su to uslovi za život kada je minimalac oko tri puta manji od potrošačke korpe?
- Minimalac u RS-u je 900 maraka, sada vam je to proizvoljno da određeni poslodavci, ipak, na minimalac daju i topli obrok i prijevoz. Po nekim posljednjim procjenama, potrošačka korpa iznosila je 2.554 marke u RS-u i sada samo zamislite kako sa tim minimalcem, čak i ako oboje supružnika četvoročlane porodice rade. Kako oni mogu da se prehrane, da kupe sebi osnovne životne namirnice, komunalije i ne spominjem. To su abnormalne situacije.
Cijene samo rastu
S druge strane, minimalac u Federaciji je 619 maraka, međutim, potrošačka korpa je mnogo veća, iznosila je 2.895 maraka za januar. Ja bih to nazvala umjetnošću življenja na teritoriji BiH, kada radite za najmizernije plate, a morate da pokrijete sve obavezne troškove života, pa još zamislite ko ima djecu školarce, koje treba odijevati, osigurati užinu, knjige i pribor za školu. Kako ljudi mogu da priušte išta osim hrane, a zapravo i ona je upitna. Sve je alarmantno i poražavajuće. Dokle ćemo da doguramo tek sa ovom inflacijom? Iako najavljuju njeno zaustavljanje ove godine, svi se građani obilaskom supermarketa uvjere da su cijene samo još gore nego proteklih godina. Imamo 52 javne kuhinje na teritoriji BiH, što je na ovako mali broj stanovnika poražavajuće.
