Tako je govorio Ševko ef. Omerbašić za Oslobođenje: Bilo je prijetnji, ali se nisam bojao

Prije 12 godina, a povodom njegovog odlaska u penziju, intervju za Oslobođenje, kojeg je uradila naša dopisnica Jadranka Dizdar dao je nedavno preminuli bivši muftija Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Ševko ef. Omerbašić. Njegove poruke i razmišljanja su i danas aktuelni.

Povodom smrti ef. Omerbašića ponovo objavljujemo ovaj intervju.

Nedavno ste otišli u zasluženu penziju nakon što ste 22 godine bili muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj. Hrvatska javnost ispraća vas sa zaista prelijepim riječima, veliki, dobri muftija Ševko, jeste li očekivali ovakve pohvale i s kojim osjećanjima vi napuštate položaj zagrebačkog muftije?

- Ljudi su vjerojatno pratili što sam i kako radio, mislim da sam predstavljao Islamsku zajednicu onakvom kakva ona jeste, jer ima i onih koji su predstavljali Islamsku zajednicu drugačije. Tako da sam s te strane zadovoljan. Normalno je da osjećam nostalgiju, ali to nije čežnja za onim što sam bio. Jer ja nikada sebe nisam ni smatrao nekakvim vrhovnikom, nego sam bio sluga svoje vjere i vjernicima svojim, onima koji su željeli takvu uslugu. Zato i odlazim s osjećajem olakšanja jer sutra neću biti odgovoran u tom smislu. Prema vjeri i zajednici ću uvijek biti odgovoran, prema čovjeku kao takvom.

Bilo je prijetnji

Kada pogledate unatrag što vidite, razmišljate li o prošlosti?

- Ono što mi najteže pada od događaja iz prošlosti to je agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Danas vam se odaje priznanje za držanje u vrijeme, kako se ističe, besmislenog hrvatsko-bošnjačkog rata, ali kako je izgledalo biti muftija u Zagrebu u tim godinama?

- Jako teško. Imao sam do tada puno prijatelja, ali neke sam, nažalost, izgubio i među svećenicima, jer su se ponijeli onako kako se ja nisam ponio. Nisam se dao u najtežim trenucima, kada je naš narod bio pod žestokom agresijom, kada je svaki dan ginulo na stotine ljudi nisam se dao trovati tom, da kažem, reakcijom. Može biti da je to jedna od mojih najvećih osobina.

U to vrijeme je li vaša fizička sigurnost bila u pitanju?

- Ne, ja sam Bosanac, pa koliko god da su mi prijetili, toliko sam ja uzvraćao, nisam se bojao.

Vi ste uzvraćali?

- Nisam se nikada plašio. Bilo je, naravno, prijetnji. To su bile anonimne prijetnje, a čim je prijetnja anonimna znači da iza nje stoji kukavica. Osim meni, bilo je prijetnji i drugima. Vrlo malo ljudi nije išlo na neke informativne razgovore, ipak smo mi bili najslabiji u tom cijelom ratu, na nama su se najviše lomila koplja. Ali, izdržali smo.

Je li vas netko iz vaše okoline možda iznenadio u pozitivnom smislu?

- Jako puno bilo je pozitivnih reakcija. Recimo, političara. Dolazili su mi i govorili da je to što vlasti u Hrvatskoj rade u Bosni i Hercegovini za njih neprihvatljivo, bilo je puno vojnika i časnika koji su rekli: „Ne, neću u taj rat! To je rat bez ikakvog smisla, rat koji može izazvati veću katastrofu Hrvatima a ne Bošnjacima“, i to je ono što je hrabrilo da održimo čvrste veze s Hrvatima. Ja sam dobijao od svojih kritike, često puta su to bile mučne kritike, kao na primjer one koje ti kažu da si ti „izdajica“.

Zašto su vas kritizirali?

- Zato što održavam odnose s Hrvatima. To mi je vrlo teško padalo. Ali, eto, sve se to pretrpilo. Kasnije su muslimani vidjeli da je ta moja, nazovimo je pomirljiva politika spasila mnoge ljude, najvažnije je bilo sačuvati žive glave. To je za mene bio najveći uspjeh, jer kad god sam želio progovoriti, da žuč istresem na nekoga, sjetio bih se tih ljudi koji su bili bespomoćni.

Jeste li vi strpljiv čovjek, imate sabur?

- Izgleda da ga imam prema onima s kojima se rjeđe sastajem, ali moja supruga i djeca mi kažu da ga baš i nemam. Jako su mi stradali živci, otuda i moja odluka da odem. Mogao sam ostati muftija još, možebiti, do smrti…

Spomenik Bošnjacima

Vi ste sami odlučili da odete?

- Predložio sam izmjene i sebi skratio mandat. Odlučio sam da radije ne smetam drugima jer ipak meni je Islamska zajednica jedna od najprečih i budućih obveza, ja sam je gradio zajedno sa suradnicima koje sam doveo. Sada bilo bi krajnje nepošteno da kažem: poslije mene potop, a to ne želim.

Hoćete reći da ste malkice umorni?

- Umoran i bolestan. Imam problema s visokim tlakom, šećerom.

Smatra vas se najzaslužnijim za podizanje spomenika Bošnjacima koji su poginuli u obrani Hrvatske. Ovaj spomenik otkriva se 21. juna ispred zagrebačkog Islamskog centra. U obrani Hrvatske sudjelovalo je 25,000 Bošnjaka, više od 1,100 Bošnjaka dalo je najvrjednije što su imali, vlastite živote. Je li ova žrtva u hrvatskoj javnosti prepoznata?

- Zasluge u podizanju spomenika imaju Grad Zagreb i Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske. Ja sam posredovao kod zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i kod države da se ovaj spomenik izgradi. Jako mi je drago da je gradonačelnik Bandić, zaista najveći prijatelj Bošnjaka insistirao, Grad Zagreb je i najviše dao. Mene su zamolili da budem predsjednik Odbora za gradnju, upravo zbog tih veza. Ono što sam ja insistirao jeste da su sa platoa ispred zagrebačke džamije mnogi odlazili na bojišnice u raznim dijelovima Hrvatske. Sjećam ih se i danas, njih na stotine, kako su odlazili u rat protiv neprijatelja tako moderno naoružanog, gdje je šansa bila 90 posto da će izgubiti glavu, ali oni su odlazili. Naročito ta djeca koja su došla iz BiH da brane Hrvatsku, kad su mi govorili što je njih vezalo za Hrvatsku, često bi mi rekli: ako obranimo Hrvatsku, obranit ćemo i Bosnu i Hercegovinu.

Ipak, je li činjenica da je toliki broj Bošnjaka poginuo u obrani Hrvatske dovoljno poznata?

- O učešću Bošnjaka u obrani Hrvatske počelo se govoriti u zadnje vrijeme, do prije 3 godine nije se baš govorilo o tome. Međutim, sada kada se vidi da je naših hiljadu ljudi poginulo, od 60 hiljada Bošnjaka koliko ih ukupno ima u Hrvatskoj, onda će biti jasno koliki je to veliki postotak. A da ne govorim o 22,000 do 25,000 Bošnjaka učesnika u obrani Hrvatske. Nažalost, do mene sve više dolaze pritužbe, o tome ću kritički govoriti na otvorenju spomenika, da postoji uistinu veliki broj onih kojima ni do danas nije riješeno statusno pitanje borca. Ima ljudi i iz Bosne i Hercegovine koji su se došli boriti u Hrvatskoj, po dvije, tri godine su neprekidno bili u vojsci, a danas nikakva prava nemaju. Kažu da ih u Hrvatskoj ima preko 50. U Posavini znam da ih ima preko 500 na bosanskoj strani, koji su učestvovali u snagama HVO-a. Ali mene zanimaju prvenstveno ljudi koji su odavde, iz Hrvatske.

Oni nemaju državljanstvo i zbog toga ne mogu konzumirati prava branitelja?

- Nemaju ništa. Jedino imaju potvrdu da su bili u ratu.

Često ste bili u kontaktu s dnevnom politikom, ali se nikada niste, što vam se sada računa kao veliki plus, dali uvući u dnevnopolitičke priče. Jeste li ikada pomislili da biste se mogli baviti politikom, s obzirom na ugled koji imate?

- Onda bih ovaj ugled koji imam uprljao politikom. Kada ste rekli da se ja nisam dao uvući u politiku, mislim da je to jedna od najpozitivnijih stvari. Jer u Bosni imate situaciju da su vjerski ljudi uvučeni, zapravo su uletili u politiku.

Jesu li oni ušli sami u politiku ili ih je netko uvukao u političke vode?

- Više su ušli sami, iz neiskustva, jer vlast nudi perspektivu, velike pozicije. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini potpuno je zapostavila svoj razvoj, zato što se bavila politikom. Nije samo da se čelni čovjek bavio, nego su se svi bavili politikom, i svi zapravo tu politiku propagiraju, zaboravljajući da je naše glavno djelovanje Islamska zajednica. Mislim da nam je to sada gorko iskustvo. Političari ne biraju riječi kada napadaju, tu su u upotrebi sve moguće artiljerije. Taj publicitet, populizam, to su jako opasne stvari a mnogi naši vjerski ljudi su upali u to. Nismo samo mi, tu su pravoslavci upali još više, također i katolici. Međutim, neki od katoličkih visokopozicioniranih ljudi nisu se dali uvući, kao što je npr. Sarajlija prof. dr. Franjo Topić. Tom izazovu se treba, da tako kažem, žestoko usprotiviti.

Proces pomirenja

Političari često govore o pomirenju u regiji, kako vidite ekumenizam i proces pomirbe?

- Mi vjerski ljudi ponekad blentavo ispadamo, vjerujući da ti političari vjeruju u Boga a oni samo Boga zlorabe, bolje rečeno. Mislim da ne treba političare shvaćati ozbiljno u vjerskom smislu i da to što oni pričaju, pričaju samo da bi sebi sakupljali poene. Nažalost, nas su ti političari dobro namagarčili. Mi zastupamo njihova mišljenja, kao što zastupamo i svoja, a to nije tako. Jer vjera ima uvjete, pogotovo recimo naša, muslimanska vjera, ima 11 teških uvjeta. Ni jedan političar kojeg ja poznajem ne ispunjava ni polovicu tih uvjeta. Onaj koji ne ispunjava sve Božje uvjete nije vjernik, nije musliman, a mi često branimo nekoga jer on je „naš“, mi ćemo njega braniti do kraja, tako i katolici, tako i pravoslavci, i nas su, htjeli to ili ne, zloporabom vjere od strane političara iskoristili. Mi smo se međusobno vrlo zavadili. Dobro treba promisliti je li napadamo vjeru ili napadamo nekoga koji kaže da je vjernik. Tu smo svi mi „naletjeli“ i postali pomalo i nacionalisti i populisti i ne znam šta sve nismo postali u tome, jer smo izvarani.

Znači, imate jako loše mišljenje o politici. Imate li prijatelje među hrvatskim političarima?

- Teško je reći kada su u pitanju političari tko vam je prijatelj. Ali neki političari su jako veliki ljudi, u moralnom smislu.

Veliki ste prijatelj sa zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem?

- Mislim da je zbog toga gradonačelnik Zagreba dosta oštećen, da je doživio neke neugodnosti i da mu to baš nije bilo plus što je dobar sa mnom i što je govorio da je rođen u Bosni i Hercegovini. Ali, on je tvrdoglav. On je Bosanac, zapravo Hercegovac. Nije odustajao i upravo zbog toga što nije jurio za političkim interesom na račun ljubavi i poštovanja, ja mu to jako priznajem, za mene je on najbolji političar. Ja sam, inače, bio dobar sa ljudima iz SDP-a, ali kada su ga na takav način degradirali onda sam vidio da tu ima više politike nego onog što je tu stranku na neki način krasilo dok je pokojni Ivica Račan bio na njenom čelu.

Za vas se ističe da ste u Hrvatskoj utemeljili tako uspješan model suživota Islamske zajednice sa demokratskom državom, da bi to trebao biti model rješavanja „islamskog pitanja“ u Europi. Je li bilo teško postići takav pravni okvir da se muslimani u Hrvatskoj osjećaju ravnopravnima i slobodnima?

- Kada se potpisivao sporazum između Vlade RH i Islamske zajednice 2002. najzaslužniji za to tkz. priznanje povijesnosti, odnosno povijesne uloge naše vjere, Islamske zajednice u Hrvatskoj bio je tadašnji hrvatski premijer Račan. Vidio sam da on zapravo jako dobro poznaje muslimanski mentalitet. Poznato je da Račan baš nikada nije govorio o religiji, ali meni je rekao da je dugo proučavao islam. Iako je obećao da će doći da održi predavanje o svojim razmišljanjima o islamu, nije došao jer ga je smrt pretekla u tome. Ovaj sporazum pravni je nastavak priznanja islama i institucionalnog organiziranja islamske zajednice u Hrvatskoj koji datira iz 1916. Mi smo obnovili to priznanje, koje je bilo i zaboravljeno. Dražen Budiša je izvadio sve te zakone iz Sabora, rekao je: ovo se mora reanimirati i upotrijebiti. Krenuli smo u to, sastavili smo jako dobar sporazum sa državom, mi danas imamo 21 imama koje financira država, ukupno imamo 54 imama, i vjeroučiteljice. Zamislite, mi smo ovaj sporazum napravili samo nekoliko godina nakon što smo ratovali.

I vas je iznenadio ovakav obrat?

- Da. Ali, u ovom sporazumu vidjela se zrelost hrvatske države. Oni koji su dolazili iz Bosne i Hercegovine rekli su nam da će taj svoj izvanserijski čin Hrvatska debelo naplatiti.

Naplatiti, u kom smislu?

- Već ga je „naplatila“. Hrvatska ima sve bolje trgovinske odnose sa islamskim i arapskim svijetom.

Kažu da bi ovi trgovinski odnosi mogli biti još i bolji?

- Naravno, mi smo doprinijeli sa Centrom za halal certificiranje koji vodi sadašnji muftija Aziz Hasanović. Imamo preko 60 firmi koje su certificirane i koje već izvoze u islamske i arapske zemlje, mnoge od ovih firmi halal hranu izvoze i u BiH.

To je sve išlo preko Islamskog centra?

- Sve. Također, vjerojatno vam je poznata uloga našeg sadašnjeg muftije Hasanovića u tkz. obuci vojnika koji odlaze u mirovne misije u svijet. Nijedan hrvatski vojnik nije poginuo u Afganistanu, ali bosanski jeste.

Nema memoara

O kakvoj je obuci riječ, što se vojnike koji idu u Afganistan uči, učite ih o vjeri, kulturi?

- Stalno im se govori da tamo odlaze kao prijatelji tog naroda a ne kao okupatori. Jer kao okupatori sigurno neće uspjeti, ako se budu tako ponašali već ih smatraju neprijateljima. Kada je dolazio general na visokoj dužnosti u oružanim snagama Afganistana, otvoreno je rekao: nitko tamo ne smije otići kod Afganistanaca, s njima popričati, popiti čaj, donijeti vodu, djeci čokoladu, samo hrvatski vojnici. Oni su jako zahvalni na tom našem savjetu, čak i američki vojnici dolaze i slušaju ta predavanja. Ovu dušebrižničku misiju izvanredno održavamo. Također, upravo se pregovara oko dolaska u Hrvatsku babica iz Afganistana radi školovanja. Jer je u Afganistanu veliki postotak smrtnosti djece prilikom porođaja, oko 27 posto, sada se dogovara da babice dođu ovdje, naravno, Islamska zajednica će biti prva koja će s njima komunicirati i obučiti ih. U Afganistanu su se čudili kako ove mlade žene njihove familije smiju poslati u Hrvatsku, ali kada su im rekli da u Hrvatskoj ima muslimana koji će ih dočekati, roditelji tih djevojaka su pristali poslati ovdje svoju djecu.

- Sada kada ste u penziji, razmišljate li možda o tome da pišete o svojim sjećanjima?

- Ne, jer bi bilo sve crno. Na mene je jako djelovao rat. Osobno sam tada doživio najcrnje trenutke. Imao sam majku, živjela je u istočnoj Bosni, četiri godine nisam joj mogao ništa pomoći, vrlo rijetko mogao sam joj poslati neki paket, novac. Majka je umrla, brat koji je bio s njom također je umro, i njegov sin isto tako je umro, sve je to posljedica rata, znate, ja više nemam nikoga osim mog bratića s dvoje male djece, sada je moj sin otišao da dovede starije dijete ovdje, da bude sa nama. Kada se sjetim nepregledne vojske izbjeglica, u zagrebačkoj džamiji znalo je biti njih po 20,000, to je sve na nas padalo, mi smo ih morali održati, prehraniti, nitko nas tada nije pitao kako i što, kad se sjetim bolnica punih ranjenika pa idete njima pomagati, ili silovanih žena koje su maltene sve ovdje došle u Hrvatsku, gledao sam bespomoćan narod kojeg ubijaju, ja se još nisam od toga oporavio. A doživio sam i to da me je Federalna televizija nedavno napala, optužujući me da sam naoružavao, to su Srbi iz Banja Luke prihvatili i tržali da me se sudi… I, onda kažem: dosta sam žrtvovao, od 45-te do 67-me godine svog života rijetko da sam nešto učinio za svoju obitelj, odnosno za sebe. Sve to bilo je za druge.

Kako ćete provoditi umirovljeničke dane?

- Ono što nosim u svojim genima, to je da sve uradim perfektno. Imam vikednicu i veliki komad zemlje zasađen s puno raznoraznoga voća, a imam i košnice pčela. To mi je opsesija. Silno volim raditi oko toga.

Koje su za vas najveće životne vrijednosti?

- Za mene je Bog vrhovna vrijednost, islam, moja vjera koju ne bih ni zašto dao na svijetu, nikad je ne bih iznevjerio, tu je i poslanik Muhamed, zatim, obitelj, hvala Bogu i tu sam uspio: supruga i ja imamo dvojicu sinova Haruna i Tarika, jako su pošteni i vrijedni momci, imamo dobre snahe i jednu unuku, Raniju.

Književnik Czeslaw Milosz smatrao je da je obična ljudska dobrota vrjednija od svih umjetničkih kreacija. Kako vi promišljate ovu temu?

- Duboko cijenim ljudsku dobrotu koja je neusporediva. Svijet je na ivici katastrofe, sigurno ga neće spasiti nikakav izum, nikakvi znanstveni izumitelji. Ljudska dobrota spašava svijet.