Od Vratnika do Šida i natrag usred rata

Tvoja ratna priča je fascinantna: ne znam ima li neko sličan slučaj, na početku rata bila si na Vratniku, pa si otišla na Grbavicu, pa u Šid, pa si se u ratu vratila na Grbavicu, pa si se s Grbavice preselila opet u ratu na Vratnik. Bila si dovoljno stara da se svega intenzivno sjećaš i dovoljno mala da si mogla tako prelaziti ratne granice. Kako je izgledalo to iskustvo tada, a kako izgleda danas?

- Danas mi se poprilično čak nestvarno čini, a mislim da je tada samo ta naivnost mogla da odluči neke poteze. Ja sam živjela na relaciji Vratnik - Grbavica prije rata, pošto su tatini roditelji živjeli na Vratniku, i tata i ja, a mamini, baka i deda, živjeli su na Grbavici. I to su nekako, pored groblja Bare, gdje smo išli vrlo često, dvije dominantne kote u mom djetinjem životu. Kad je počeo rat u Sarajevu, Vratnik je jako granatiran, Grbavica nije. Već su oni bili na Vracama i manje-više su granate prelijetale preko Grbavice, ali još nije došlo do podjele i onda su moji svi zajedno odlučili - vjerujući da će sve stati do sljedećeg četvrtka - da malo vremena ja pređem kod bake i dede. Kako je to odmicalo i bilo sve gore i gore, ja, baka i deda smo izbjegli u Šid, pošto je moja baka Vojvođanka, odatle je, mama je rođena tamo, tako da imamo i danas porodicu u Šidu. I mi smo izbjegli, i to bi sada bila neka klasična izbjeglička priča, s tim da je opet dosta sretnija u odnosu na većinu drugih, jer smo mi otišli kod nekog svog, u mjesto u koje sam ja dolazila svake godine prije. Naravno, u tom trenutku je bilo drugačije, prvi put sam i shvatila šta znači riječ izbjeglice, jer smo mi bili više nego dobrodošli. Ali, mi smo u početku mislili da će se desiti mir za mjesec, dva, tri, pa sam ja odbila da krenem u školu u Šidu, vjerujući da ću ići u svoju, u Sarajevu. Kako se to nije desilo, upisala sam tamo školu i ostala dvije godine koje su meni iz mojih dotadašnjih 12 godina izgledale kao vječnost. Stvarno, od tih prvih mjeseci kad misliš da ćeš svaki sljedeći dan krenuti kući do tog da rat nikad neće završiti, da nemaš kontakte sa svojima... Jednom smo se čuli putem radioamatera, ja veći dio vremena provedenog u Šidu nisam imala informacija. Nikakvih.

Otkud onda ideja o povratku?

- Ja sam nekako razvila opsesiju povratka kući, da se vratim po bilo koju cijenu u Sarajevo. Jedino što je bilo dostupno je bio radio. Taj radiosignal je išao i sjećam se dobro vijesti naveče kad je otvoren plavi put, kad je rečeno da mogu građani sa Grbavice preći na par dana kod svojih i obratno. Mene niko nije mogao zaustaviti, to je bilo - idem, vraćam se kući. I tad smo baka i ja došle, dobro se sjećam, ja sam ranije školu završila i fino sam se pozdravila sa svima. Bili su formulari koje ispunjavaš da na par dana pređeš. Ja sam ispunila sve što treba, s tim da sam na onaj rok napisala da želim zastalno u Sarajevo. Mi smo to predali i sutradan smo došli do Šumarskog fakulteta da vidimo spisak. Mene nije bilo. Od tog dana, pa naredna dva mjeseca su trajali stalni razgovori, ispitivanja, ko si, šta si, jer takav slučaj nije bio. Nekako smo preko Vlade u Londonu javili mojima u Sarajevu na Vratniku da sam ja na Grbavici, da sam došla da dođem kući.

To će još trajati?

- To je 1994. godina. Mi smo otišli u maju 1992. i u maju 1994. sam ja došla na Grbavicu.