Fiskalni zakloni
Jasmin Halebić
Proteklih dana iz Vlade Federacije BiH ponovo stiže najava donošenja fiskalnih zakona koja, ruku na srce, ne ulijeva radnicima puno optimizma. Samouvjerene izjave o minimalnoj plaći od 1.000 KM potaknule su nadu u bolje sutra za više od 240.000 zaposlenih koji u novčanicima svakog mjeseca donose svom domaćinstvu manje od toga. To bolje sutra trebalo je svanuti prvog januara ove godine. Ali nije. Najlakovjerniji su već bili isplanirali gdje potrošiti svoje pošteno zarađene, a usto i uvećane plaće. Gorak okus nataložen potpunim ignorisanjem socijalnog dijaloga u formatu Ekonomsko-socijalnog vijeća, koje ni devet mjeseci nakon imenovanja nove vlade nije imenovano, teško se kod socijalnih partnera u FBiH, poslodavaca i sindikata, može ublažiti novim izjavama za medije.
Popunjavanje rupe Suština u najavljenoj fiskalnoj reformi je u smanjenju fiskalnog opterećenja poslodavaca porezima i doprinosima te u kreiranju finansijskog potencijala u preduzećima i kompanijama iz kojeg se, potom, mogu povećati plaće zaposlenih. Nema sumnje da bi manji fiskalni teret pogodovao podizanju konkurentnosti poslodavaca na domaćem i međunarodnom tržištu. Sadašnji porezni klin od 41,7% poreza i doprinosa na bruto platu je među najvećim u Evropi.
Čitajte kolumne Jasmina Halebića:
Prosjek zemalja OECD-a je mnogo niži, 34,6%. Kroz prodajne cijene se porezni klin na kraju zaglavi u potrošačkoj korpi kupaca. Stoga bi fiskalno rasterećenje moglo dovesti do povećanja tražnje za robom bh. proizvođača, većih poslovnih prihoda i rasta plaća. Međutim, nezgoda je u tome što se smanjivanjem doprinosa umanjuju prihodi fondova, penzionog i zdravstvenog. Promjer fiskalne rupe u javnim finansijama FBiH se procjenjuje na oko milijardu KM. Ta fiskalna šupljina u fondovima mora se popuniti ako se želi sačuvati trenutni nivo penzija i zdravstvene zaštite.
Pogled iskosa Nekoliko je mogućnosti pred Vladom, nijedna nije sjajna. Ponajprije bi se moglo posegnuti za budžetskim sredstvima (fond PIO se već nalazi u budžetu) i na taj način iz džepova poreznih obveznika sanirati neizbježni deficit. U idejnoj verziji fiskalne reforme, doduše, planira se i fiskalizacija koja bi trebala nadomjestiti nedostajuće prihode u fondovima. Nije tajna da postoji golem dio ekonomske aktivnosti koji se još obavlja ispod fiskalnih radara. Pouzdanih procjena o tome koliko će fiskalizacija protegnuti budžetski jorgan i da li bi se pod njim udobno mogao smjestiti fond PIO, još nema. Ostaje problem zdravstvenog osiguranja koje se administrira na federalnom i na kantonalnim nivoima. Smanjenje doprinosa za zdravstveno osiguranje bi u sadašnjim okolnostima značilo rezanje rashoda fonda zdravstvenog osiguranja odnosno, u konačnici, reduciranje zdravstvene zaštite. Dilema je to koja nema prosto rješenje. Ukoliko se i za zdravstveno osiguranje razmišlja o budžetskom pokrivaču, opravdana je bojazan da bi budžet, u tom slučaju, postao prenapregnut. Što će reći da se dolazi na korak do nelikvidnosti budžeta. A kada je budžet nelikvidan, onda su nezadovoljne brojne kategorije koje svoja primanja, podršku, naknade, subvencije itd. ostvaruju upravo putem budžeta. Toga su u Vladi itekako svjesni. Sljedeća moguća solucija je zaduživanje za nedostajući dio sredstava u fondovima zdravstvenog osiguranja. To nikako nije dugoročno održivo rješenje i nadati se da u Vladi ne razmišljaju u tom pravcu. Na listi mogućih rješenja (makar dijelom) svakako bi se trebala nalaziti i reforma sistema zdravstvene zaštite koja bi mogla ići u pravcu podizanja efikasnosti i smanjenja nepotrebnih troškova u tom sektoru. Jedan takav vruć krompir reforme zdravstva zasada niko ne želi uzeti u ruke. Na listi potencijalnih rješenja je i (su)finansiranje zdravstvene zaštite putem povećanih prihoda od indirektnih poreza, uz rast stope PDV-a. Model je svojevremeno razmatran u FBiH. Ali je za to potrebna politička saglasnost na nivou BiH, što onda u kreiranje modela uvodi (sasvim legitimno) i interese RS-a.
Uvoz radne snage U relativno kratkom vremenu, nema tome ni 5-6 godina, Bosna i Hercegovina je prešla put od visoke nezaposlenosti na tržištu rada do nedostatka radne snage u pojedinim sektorima, koja se u najvećoj mjeri osjeća u prerađivačkoj industriji, građevinarstvu, turizmu i ugostiteljstvu. Zahtjevi poslodavaca za liberalizacijom uvoza stranih radnika sasvim su opravdani, iz njihove perspektive. Prošlogodišnjih 3.500 radnih dozvola uz vrlo složenu administrativnu proceduru za uvoz radne snage nikako nije optimalan broj. Vlasti se tome ipak opiru uz obrazloženja da na domaćem tržištu rada još ima nezaposlenih osoba. Istina, ali ne sa kvalifikacijama koje traže poslodavci, niti uz uslove rada i plaću koju nude. Oni na evidencijama biroa rada često, zapravo, već rade u sivoj zoni ekonomije. Sa druge strane, teško je očekivati da će nezaposleni pravnici, ekonomisti, pedagozi, socijalni radnici, politolozi, da spomenemo samo najbrojnije kategorije nezaposlenih u FBiH, prihvatiti posao radnika na jednostavnim poslovima i staloženo tegliti za plaću manju od 1.000 KM u sektorima u kojima se osjeća nedostatak radne snage. Za ostale poslove u tim sektorima nabrojani nemaju potrebne kvalifikacije. Jednostavno, obrazovali su se za drugačija zanimanja i zato će prije potražiti nafaku preko granice, u zemljama EU.
Plan reforme Za fiskalnu reformu neophodni su jasni koraci, koordinacija u radu resornih ministarstava, živ socijalni dijalog i, prije svega, kvalitetna rješenja. Sakrivanje karata iza leđa i odsustvo transparentnosti nisu karakteristike dobrih igrača. Najlošije bi bilo ukoliko se reaktiviranjem obećanja o fiskalnoj reformi u FBiH želi ponovo probuditi nada kod radnika sa niskim primanjima i pokupiti jeftini poeni na političkim tržištima. U tom slučaju nikakvi medijski zakloni, pa ni oni fiskalne naravi, ne djeluju dovoljno bezbjedno spram rastućeg radničkog gnjeva. Frustracijama ljudi se teško može upravljati, pogotovo ako se gomilaju. Obično provale i daju oduška tamo gdje ih se najmanje očekuje.
