Bila sam ratna dekanesa - Za mnoge to je bio dan D, to je trebao biti sudbonosni dan...

Kada sam 1. maja 1990. godine, nakon dvanaestogodišnjeg odsustva iz Sarajeva, postala profesor na Pedagoškoj akademiji (izabrana na Odsjeku za ekonomiku domaćinstva i hemiju), vjerovatno ni slutila nisam kakve trenutke ću preživjeti i doživjeti u Sarajevu i na Akademiji. Bila mi je želja da kompletno iskustvo i znanje, koje sam proširila u Elektroprivredi BiH na izgradnji Rudnika i termoelektrane Ugljevik, u svojstvu vodećeg nadzornog inženjera za hemijsku kontrolu rudnika i termoelektrane, kao i kontrolu zaštite životne sredine, ponovo posvetim studentima, jer je zaista lijepo biti onaj “koji čovjeka podučava onome što ne zna”.

Tu i takvu želju nisam slučajno zamislila.

Ja sam i prije te davne 1978. bila na Univerzitetu u Sarajevu, u svojstvu asistenta za opću anorgansku hemiju i hemijsku tehnologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu, Odsjek za hemiju, ali želja za znanjem i usavršavanjem odvodi me u Ugljevik na izgradnju novog rudnika i termoelektrane, gdje pripremam i doktorsku disertaciju pod nazivom “Odsumporavanje dimnih plinova termoelektrana u Jugoslaviji, posebno TE Ugljevik i TE Plomin”, i koju uspješno branim na Univerzitetu u Tuzli, Tehnološki fakultet 1988. godine.

Bitka za Akademiju

Nažalost, 1989. (kada je srpski političar Slobodan Milošević držao ratno-huškačke mitinge) primjećujem u Ugljeviku da me sve više prepoznaju kao Azru i na sreću po mene, brzo i odlučno shvatam da je bolje vratiti se sredini koja ne mari ko si i šta si, nego koliko znaš i koliko umiješ to znanje primijeniti i prenijeti. I kada sam 1. jula 1991. naslijedila funkciju dekanese Pedagoške akademije u Sarajevu od dr. Suade Hanjalić, ambiciozno sam krenula na posao kako bih sa mojim kolegama i kolegicama radila na reformi obrazovanja budućih prosvjetnih radnika, jer se osnovno obrazovanje trebalo proširiti sa osmogodišnjeg na devetogodišnje.

Mislila sam i nadala se kako su to trenuci brušenja i usavršavanja budućih odgajatelja i učitelja, ali duša mi je zebla i srce me boljelo jer sam osjećala da se nad Bosnom i Hercegovinom, a posebno Sarajevom, nadvijaju crni oblaci puni nacionalističke mržnje.

I dok se u Sloveniji i Hrvatskoj već prolijevala krv u funkciji malignih snova o stvaranju velike Srbije, ja u tim trenucima bijem bitku da održim akademiju u njenoj zgradi, jer Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta i načelnik Općine Centar vrše pritisak da se Pedagoška akademija iseli kako bi se tu smjestio Ekonomski fakultet, a u njihovoj zgradi osnovala Pravoslavna bogoslovija. I dok brinemo i razmišljamo o budućem statusu Akademije, jer valja negdje smjestiti 800 studenata i 50 nastavnika, tragam po arhivi i saznajem da je Pedagoška akademija pravni nasljednik bivše Učiteljske škole.

Bila je to, po mom ubjeđenju, šansa da Pedagoška akademija preraste u Pedagoški fakultet na kojem će se školovati kadrovi iz pedagogije, psihologije, razredne nastave, za predškolski i specijalni odgoj i metodike za sve predmete za sve nastavne fakultete. To i predlažem kao moj program prilikom preuzimanja dužnosti dekanese. Tada razmišljam i da ovaj fakultet treba locirati tako da uz sebe ima vježbaonicu (jedno eksperimentalno obdanište, te osnovnu i srednju školu), ali u tim jalovim diskusijama, koje su trajale od septembra 1991. do marta 1992. godine, obraćam se mnogim ljudima koji su već tada u mislima bili na Palama, u Beogradu, Banjaluci i sl.

Zato nikada neću zaboraviti 22. novembar 1991, dan Pedagoške akademije i promociju 123 vaspitača i nastavnika. Donosimo i odluku da se kolektivno učlanimo u novoosnovanu Dječiju ambasadu Međaši te da i ovu pridodamo redovnoj svečanosti. Iako je u Hrvatskoj već uveliko rat, priprema se prelijepa svečanost. Pred vama su mladi ljudi, budući nastavnici i razmišljate o njima i njihovoj budućnosti. Svjesna sam da se sprema strašna oluja, nacionalizam narasta, rat tek što nije počeo i u nas. Da li će ovi ljudi pucati jedni na druge? Da li im se od ovog trenutka životne staze razilaze?

Držim uvodnu riječ. Hoću da budem mirna, ali srce mi ne da. Ruke se tresu, srce jeca, duša me boli. Nisam mogla da ne plačem nad sudbinom Vukovara i pitam se koju i kakvu sudbinu su velikosrpski šovinisti i nacionalisti namijenili mojoj Bosni i Hercegovini. A onda je došao mart 1992. Barikade, zastoj tramvajskog i trolejbuskog saobraćaja, ljudi u maskirnim uniformama, neki sa čarapama na licu. Međutim, u tom trenutku vidim i više od toga. Ovo nije samo haos u saobraćaju, ovdje su poremećene komunikacije između čovjeka i čovjeka, uopće između ljudi. Zašto barikade i čarape na licu, zašto maskirne uniforme? Je li to sarajevskim ulicama već maršira srpski nacionalizam? Je li to onaj obavezni vremenski kod oštrenja noževa i čišćenje cijevi? Je li to barbari sa brda silaze u civilizirane doline? Je li ovo vrijeme kada počinje da caruje mržnja?

Trećeg aprila 1992. držimo sjednicu proširenog Savjeta Univerziteta na kojoj se upozorava da studenti bježe i napuštaju Sarajevo (oni koji su iz drugih krajeva BiH). Upada mi u oči jedan detalj, detalj koji vrijeđa i upozorava: profesori, Srbi sjede posebno, na okupu, i ništa ne komentarišu. Oni vjerovatno sve znaju. Tada vidim da se može šutjeti i kada se zna. Dogovorimo se da svi dekani zakažu susret nastavnika i studenata, i za Pedagošku akademiju utvrđujemo da to bude 6. aprila 1992. u 13.30 časova...

Nazivam Savu, našeg referenta za ONO i DSZ, da dođe. Rekao mi je: “Neće biti potrebno da dolazim”!

Pitam: “Zašto”?

Kaže: “Ako se prizna BiH, nastaće haos, nego se vi pripremite po pravilima. Ako izbije rat, predviđeno je da dekanstvo preuzme profesor Safet Smajkić”.

Tako Savo sve zna i proročanski predviđa sudbinu Bosne. Znači, uzalud ako cijeli svijet prizna, badava je to sve, Srbija ne priznaje. Je li tako, Savo? Rat samo što nije izbio, prodekan požrtvovano i predano radi da se isplati lični dohodak za vanrednu nastavu unaprijed. Trebat će novac, kolegama koji, jedno po jedno, nestaju. Njih slijede i mnogi iz administracije. Bez pozdrava. Kao da nikada nisu bili tu, kao da nismo zajedno radili? Za njih je sve to prošlost. Bosni ne predviđaju budućnost, zato i neće da budu tu, da sa njom dijele tešku sudbinu.

A onda dolazi za mene, za mnoge Sarajlije, za mnoge Bošnjake - nezaboravan dan. Za mnoge to je bio dan D, to je trebao biti sudbonosni dan.

U subotu, 2. maja, u 13 sati odlazim sa sinom Harunom da obiđem zgradu Pedagoške akademije u Ulici Skenderija. Odjednom, kao da smo u paklu, u krugu ognja i grmljavine. Puca, grmi, zemlja se trese. Gledam kroz prozor. Na Obali prevrnut džip, a iz prolaza pored Metalke viri topovska cijev uperena na ovu stranu Miljacke. Silazimo u podrum. Zvižde meci, padaju granate. U tom haosu čujem glasove. Tu je i kolegica Mira Topić sa prijateljem Ristom. Svi shvatamo da smo gotovo u bezizlaznoj situaciji. Međutim, nalazim snage da se priberem misleći na sina (10), moju majku (78) i oca (86).

I moja mama je mislila na nas. Zamislite staricu koja je prošla tim dijelom grada, dijelom užasa i smrti, pakla i beznađa da vidi šta je sa njenom Sanom (kako me iz milošte zvala), šta je sa njenim Harijem...

Dogovorimo se da svi krenemo do mog stana, koji je u istoj ulici. U normalnim okolnostima taj put traje oko 5 minuta. Te večeri, te užasne noći, tih stotinjak metara, prelazimo i idemo cijela tri sata. Nikad bliže smrti. U štabu TO, gdje smo se nakratko sklonili, čujemo na vijestima da je zarobljen predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović. Šta će biti s nama? Hoćemo li sve ovo izdržati i koliko će ovo trajati, pitala sam se u stanu, gledajući sina, majku, oca, Miru i Ristu.

Tada nismo ni slutili kakvo vrijeme dolazi i kakva sve iskušenja stoje pred nama. Mira i Risto odlaze ujutro kući na Grbavicu, da bismo komunicirali sve godine rata preko Crvenog križa. Insistiram u Rektoratu da primijenimo ratnu šemu ONO i DSZ. Rektor odbija, jer nije proglašeno ratno stanje?! Ipak, uspijevamo se organizirati na rad u ratnim uvjetima, utvrđujemo skloništa, pravimo ratni program, organiziramo dežure. Čuvamo zgradu i opremu, u koju želi da se useli vojska. Sve u nadi da će ovo biti juče i da će nam trebati za sutra.

U zgradi na Obali stanuje Miro Purivatra i njegove kolege sa Akademije scenskih umjetnosti (koji su izbjegli sa Grbavice) čuvaju je. Čime? Mislim dušom i srcem. Tako i naš Mirko Meršnik čuva zgradu u Skenderiji. Ipak, od ono malo hemikalija u našoj laboratoriji pravimo bombe od starih sijalica za borce u rovovima. Izbjeglica je sve više. Tu su kod nas u podrumu Fakulteta političkih nauka. Valja se brinuti o njima. Uspijevam organizirati i formirati dvije kuhinje pomoću Crvenog križa (jednu za izbjeglice, a drugu za djecu i članove ANUBiH). U istim prostorima omogućavamo rad OŠ “Safvet-beg Bašagić”, koja je zbog granata i izbjeglica morala iseliti iz svoje zgrade.

Rat sve žešće bjesni i uzima krvavi danak. Goloruka djeca brane Sarajevo, Bosnu. Mnogi, a prije svega majke s djecom, bježe iz grada. Dolazi general Divjak i kaže: “Rekviriramo vašu zgradu za potrebe vojske”. Odbijam jer “mi radimo sa našim studentima, nije ih 800, ali i sa 400 treba nastaviti, zar ne?” On sa nevjericom provjerava učionice i kaže: “Svaka vam čast” i rekvirira prazan Fakultet političkih nauka prekoputa.

Obrazovni sistem

Na molbu gradonačelnika, gospodina Kreševljakovića u septembru 1992. godine prihvatam funkciju direktora Gradskog ureda za izmještanje građana, prije svega djece iz Sarajeva, a dekanstvo prihvata kolega Smajkić, jer je već proglašeno ratno stanje.

Mučan je to posao. Svi bi htjeli da određuju prioritet, da se pitaju... razočarano dajem ostavku u decembru 1992. jer se ne mogu nositi sa svim tim i inim, da bi potom od kraja 1993. po naredbi tadašnje ratne vlade RBiH prihvatila funkciju direktora Republičkog pedagoškog zavoda pri Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta. Tadašnji ministar, prof. dr. Enes Duraković, hoće i želi da se školstvo spasi i održi. Kasnije su mu pridodali i Zavod za školsku izgradnju i Zavod za izdavanje udžbenika. Bio je to herojski posao u nemogućim uvjetima: reformisali smo obrazovanje od predškolskog do univerzitetskog nivoa, napisali i odštampali nove udžbenike i organizirali ratne škole i seminare za nastavnike na slobodnim teritorijama uz pomoć Armije RBiH. Tako je obrazovni sistem spašen od kolapsa.

Iako napuštam dekanstvo na Pedagoškoj akademiji, prihvataju ga kolege Safet Smajkić i kolegica Zehra Hubijar i uspijevaju nastaviti rad i reformu Pedagoške akademije u Pedagoški fakultet. Sve to vrijeme, pa do kraja 1997. držim nastavu i ispite iz 4 predmeta i jednog kursa na Pedagoškoj akademiji, a na PMF-u, Odsjek za hemiju, preuzimam zajedno sa profesoricom Salihom Oruč-Ćustović tehnološku grupu predmeta, jer je predmetni nastavnik otišao u Kanadu. Te godine me na PMF-u biraju za vanrednog profesora.

Napustila sam Ministarstvo 2000. da bih se doeducirala i uradila istraživanja za izbor u redovnog profesora tehnologije na UNSA - PMF na koji sam se vratila i sa koga sam otišla u penziju 2009. godine. I kada je Pedagoška akademija odmah poslije rata 1996. slavila 50 godina uspješnog i plemenitog rada, bila sam sretna da je uprkos svemu i ona zajedno sa našim univerzitetom i kompletnim reformisanim obrazovnim sistemom, opstala uz moj skromni doprinos. Uspjeli smo, usprkos svemu, da se i dalje radi sa mladim ljudima, da ih se i tjelesno i duhovno jača.

EPILOG – OSVRT NA POSTRATNI PERIOD: Pošto je obrazovanje po Dejtonskom sporazumu spušteno na lokalni nivo, po mom mišljenju, svi ovi napori i uspjesi Republičkog pedagoškog zavoda su odbačeni i sada je naše obrazovanje u prilično haotičnom stanju maltene sa elementima aparthejda.

(Autorica je ambasadorica Zelene hemije i Zelenog inženjerstva;

Univerzitet u Sarajevu, Prirodno-matematički fakultet, Odsjek za hemiju;

tekst je napisan u Sarajevu 1998. godine, a dotjeran 2018. za susret “Srcem do mira” u Kozarcu)