A plamen svijeće je sve slabiji
Đorđe Krajišnik
Devedesete godine, ona kobna tačka početka našeg survavanja, nakon koje smo evo već trideset godina u slobodnom padu, bez da se naziru i obrisi bilo kakvog dna, borave u našoj stvarnosti kao najneprikosnoveniji njen element, kao ono što determiniše svaki korak u sadašnjosti koju, kako-tako, ipak živimo. Zapravo, odnos prema ratu, te narativima i teretima koje nam je on za sobom ostavio, još uvijek je centralna tačka svih naših sudaranja i propitivanja. Ne postoji gotovo nijedan segment, osoba ili fenomen, ovog društva koji se nije premjerio po stotine puta dimenzijama koje su usvojene u toj nadasve za nas mračnoj i tragičnoj deceniji s kraja dvadesetog stoljeća. Jedno vrijeme je to, istina, moralo biti tako.
Još dublje pomračenje
Ali nakon što je prošao razuman vremenski odmak - u kojem je ova zemlja morala svim sredstvima, na sve moguće načine, upravo zbog tog svog užasnog iskustva, tragati, roviti, kopati, probijati tunele za neke nove paradigme društvene i političke opstojnosti, odnosno kreiranja atmosfere za razvoj zajednice koja neće dopustiti da joj se sukob više ikad ponovi – postalo je zapravo posve jasno da rat jeste zaustavljen u onom oružanom smislu, ali da još u simboličkom stravično snažno traje. Ako bi se stvari pogledale sa jednim korakom distance, i više nego očevidno postaje da je kreiranje tri odijeljena etnonacionalna puta (koji su u godinama neposredno nakon potpisivanja mira počeli da se udaljavaju svjetlosnim godinama jedan od drugog) bez bilo kakve jasne strategije šta uopšte ovo društvo jeste bilo prije rata, šta treba sada da bude nakon iskustva sukoba, te koje su to, ako postoje, njegove spojnice, dovelo do potpunog, možda dubljeg pomračenja nego je bilo ono inicijalno 90-ih.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Aktuelni trenutak pandemije je to najbrutalnije pokazao, izbacivši na površinu jednu do neprepoznatljivosti razderanu i okrvavljenu košulju države. Koja jednostavno, sa koje god je strane gledali, djeluje nesastavljivo, nema tog krojača koji bi je, čini se, zakrpio.
Bosna i Hercegovina je u svoj mir ušla sa tri potpuno zatrovana obrazovna sistema, koji proizvode ostrašćenost, zaluđenost i demonizaciju drugog, bez bilo kakvog krovnog tijela koje bi putem kulturnog polja generiralo interkulturalna preplitanja, dinamiku i dijalektiku iz koje bi postojala šansa da se stvori normalnije i ljudskom biću primjerenije okruženje. U takvom ozračju, sa takvim ugušivanjem svakog alternativnog rješenja za ovu zemlju, bilo je sasvim lako, geometrijskom progresijom ideologije krvi i tla, neprestanim zagađivanjem javnog prostora strahom i prijetnjama, upropašćivanjem slobodnih medija, njihovom tabloidizacijom i pretvaranjem u stranačke biltene, nastaviti u političkoj areni ono što je mir u Daytonu, prividno, prekinuo. Nacionalne političke stranke, kao navodni vrhunaravni čuvari nacionalnih interesa i identiteta, koje su se uvukle u krv i vene, u sve kapilarne tokove društva, religije i kulture, manipulišući njima kao sredstvima zabašurivanja svog kriminala, postale su tako ogromni tumori nad našim glavama, ono što ugnjetava, razara i dovodi do tačke potpunog pucanja. Opšta nepravda, neimaština, pražnjenje zemlje od pameti i znanja, prestrašenost i dezavuisanost stanovništva, koje je na koncu mahom usvojilo ono što im njihovi etnonacionalni tutori salijevaju u mozak, pretvorila je BiH u čistilište, u kojem sluđeni tumaramo, a plamen svijeće je sve slabiji, jedva se drži.
Mrak, mrak, mrak…
Otuda, činjenica da danas imamo situacije u kojima mladi političari/ke, oni od kojih bi se po generacijskom kodu očekivalo da najprije moraju odbaciti sve one naslage svojih prethodnika/ca, oni koji su, kako se poslovično kaže, naša budućnost, jesu prije svega i isključivo prepisivači, nastavljači procesa ruinizacije, sravnjivanja i uništenja države po čijem su Ustavu i zakonima birani. Drugim riječima, fakt da su današnje vedete ‘promjena’ u BiH Draško Stanivuković ili Haris Zahiragić - sa svojim ideološkim zadojenostima, agresivnošću i osionošću, koje brane nekakvom patriotskom svojom misijom, iako ovdje svaki patriotizam jeste jednako nacionalizam, viri im ispod košulje i kravate – svjedoči nam samo koliko smo zbilja mraka proizveli. Ta mlada lica, ili slična takva mlada lica (a ima ih obilje u stranačkim jaslicama, čekaju spremna, napuckana, da reže), iskrivljene su maske na kojima se vidi sav ponor našeg vremena danas i ovdje. Njihova retorika, retrogradnost, pogubni tradicionalizmi na koje se pozivaju, sasvim su logična posljedica onoga što je u postdejtonskoj BiH posijano kao naš jedini cvat. Dakle, mrak, mrak, mrak…
Ono što dolazi je neizvjesno, možda i strašnije od ovoga sada. Ostaje na koncu pitanje, da li ovdje postoji neko ko uopšte pokušava pojmiti šta je to bosanskohercegovačka šizma, njena pozitivna civilizacijska snaga, neko ko misli da ima smisla dati bilo kakav odgovor na tu mašineriju zagađivanja i sabijanja svega pod crnu zemlju koja je trideset godina zadužena za ugušivanje svakog proplamsaja svjetla u ovoj dolini suza.
