Važni anonimusi i miris smrada u društvu
Kada upitate koji je segment društva najvažniji većina normalnih će vam odgovoriti da je to sistem obrazovanja tj. škola. Sve se nekako vrti oko škole kao jednog od nosećih stubova društva, a zapravo najmanje znamo o ljudima koji nose te stubove. Oni su važni anonimusi kojima šaljete vašu djecu da ih uče, obrazuju i na neki način oblikuju kao ljude.
BRUTALNA DEGRADACIJA
Ko su ti ljudi, koliko zarađuju kako žive, da li mogu svojim statusom da stanu pred djecu i omladinu i da ih uče važnim predmetnim i životnim lekcijama? Ko su učitelji, nastavnici, profesori koji predstavljaju najvažniju oblast svakog društva? Jesu li to zaista profesionalci i ličnosti vrijedne poštovanja i mjesta u društvu koje im je određeno poslom koji se smatra ključnim za svako društvo ili su pripadnici profesije koja je duboko i grozno degradirana, profesije u kojoj su postali anonimusi koje niko ništa ne pita.
Oni su pripadnici profesije koja je u većini društava loše plaćena i izložena kontinuiranom ispiranju mozga da je to fin, gospodski posao sa puno slobodnog vremena i finim platicama. Zamislite koje kontradiktornosti, da radiš društveno najvažniji posao tj. obrazuješ i formiraš buduće građane društva, a da si istovremenu izložen kontinuiranoj i brutalnoj degradaciji.
U toj progresivnoj degradaciji važnog u nevažno posebno ulogu imaju mediji, specijalno na nekim područjima Evrope i svijeta. Mediji vrše promociju svega što bi itekako trebalo cenzurisati i baciti u kantu za smeće. Oni promovišu zlo, kriminal, nemoral, neukus, bljuvotine, kurvaluk, prostituciju a besramno ignorišu i marginiziraju vrijednosti. Nije to samo Miris smrada na Balkanu već u cijelom svijetu. To je kuga modernog i globaliziranog svijeta koji je besramno i hladnokrvno ubio istinske vrijednosti i zdravi duh čovječnosti zbog kojeg se i smatramo ljudskom vrstom. To zdravo, toplo, emotivno i ljudsko se neumorno ubija, robotizira, materijalizuje, prostituira i pljuje. I zato imamo učitelje, nastavnike, profesore koji su anonimusi društva koji postaju sve manji i manji kao Palčice, uplašeni, nevidljivi i obespravljeni. Prosvjetni radnici su očiti i živi dokaz pogaženog intelekta koji se besramno ponižava na sve moguće načine. Nekada su učitelji i učiteljice bile pojam znanja i svih divnih osobina koje mogu da krase jednu osobu. Oni su ti koji vas nauče da pišete, da čitate, da znate i da razumijete, da vjerujete u sebe i u budućnost. Oni su ti koji su od siromašne bosonoge djece napravili naučnike, ljekare i uspješne poduzetnike. Oni su ti koji su mnogima pomogli da postanu dobri i normalni ljudi i vrijedni članovi zajednice.
Ali danas su oni radnici koji rade u školama u nemogućim uslovima, sa djecom koja su tata mata za mobitele i kompjutere ali emotivno uskraćenoj djeci čiji roditelji imaju vremena za sve osim za svoje dijete ili djecu. Ako putujete autobusom vidjećete svakodnevno mlade majke koje će tek prohodalom djetetu dati mobitel ili tablet da se zabavi, a one će istovremeno da svu svoju pažnju posvete mobitelu kao da im od te spravice život znači. Rijetko ili gotovo nikako nećete vidjeti majku da drži dijete u naručju i da mu priča, da zajedno gledaju kroz prozor itd. Nema toga, nema bliskosti, nema emocionalnog vaspitanja, nema se vremena. Djeca se ne igraju napolju jer su zatvorena u svoje sobe, u svoje svjetove koji sam Bog zna šta sadrže. Oni su konzumenti igrica, tik-tokova, medijskog smeća, brze hrane, obilja industrijskog prehrambenog smeća. Oni su ti koji boluju od astme, alergija, dijabetesa, nedostatka D vitamina, kancera itd.
NAJVAŽNIJI LIJEK
Njima je uskraćen najvažniji lijek koji liječi sve bolesti: igra sa drugom djecom i boravak na suncu i svježem zraku. Roditeljski strahovi, nastavnička pasivnost, tempo života, nerealni snovi i ambicije, virtualni svjetovi, propadanje osnovnih vrijednosti i moralno etičkih normi stvara nova društva koja obični svijet tj. građani prihvataju kao nešto sasvim normalno. Upravo ta normala stvara nenormalu i otvara prostor za duboku i teško popravljivu destrukciju.
Jeste li uhvatili sebe kako često gledate vijesti sa slikama ubijene djece i ljudi u nekoj dalekoj zemlji. Scene ubijene djece u Palestini, Ukrajini i grickate sendvič, keks ili čokoladicu. Gledate film u kojem ubica kasapi nevinu žrtvu i dalje gledate i gotovo da vam se čini da je to samo dio života, kao i slika sretne porodice.
Živimo u vremenu u kojem su se dobro i loše toliko izmiješali da više ne razlikujemo jedno od drugog, vremenu u kojem još uvijek djeca umiru od gladi, dok se svakodnevno bacaju tone i tone hrane. Živimo u vremenu bez stida i srama.
To je kreirano zlo kojim je prvo učiteljima oduzet status u društvu i od njih napravljeni uplašeni radnici koji trebaju biti sretni da imaju posao i platicu. Kreacija u kojoj roditelji imaju vremena za sve ali ne i za svoju djecu, kojoj će kupiti sve i uključiti ih u nekoliko aktivnosti samo da imaju svoje vlastito vrijeme. Vrijeme za sebe, za fitnese, za društvene mreže, kozmetičke salone, egzotična putovanja...
Podizati i vaspitavati dijete je najteža uloga koju preuzimamo na sebe kada se odlučimo za roditeljstvo. Poštovati učitelje, nastavnike i profesore znači poštovati najvažnije ljude koji poslije roditelja imaju najveću ulogu u oblikovanju budućeg člana društva. Ta važna uloga i status se moraju munjevito brzo vratiti. Da škola bude škola, da bude sigurno mjesto gdje ćete poslati svoje dijete profesionalcima i osobama velikog srca, koje će kada primijeti mobing, zlostavljanje, provokacije, tugu, izolovanost i povučenost reagovati i pomoći u granicama svoje moći, ali najvažnije - reagovati. Reagovati mjerama koje trebaju biti kaznene, pedagoško-psihološke, ili mjere čovjeka prema čovjeku. Usuditi se ne žmiriti pred provokacijama, zlostavljanju, nasilju i zlu u povoju.
Zlo koje je kreirano na globalnom nivou zove se egoizam i materijalizam. Ja, ja, ja i samo ja! Pare, pare, pare i samo pare... To su dva udružena zla koja će uništiti ljudsku vrstu i našu lijepu planetu Zemlju. Tu na red dolazi lokalna, državna i svjetska politika koja nije u službi čovjeka jer stvara veličanstveni svijet beskrupulozno bogatih, beskrupulozno uništenje prirode i beskrupulozno izrabljivanje radnika i radničke klase kao i beskrupulozno uništenje i poniženje intelekta.
ĆUTE SVI
Intelekt je potcijenjen i zgažen u školama, a onda u svim segmentima društva. Pametnim ljudima je oduzeta moć i pravo govora ali zato su lajavci i polupismeni okupirali i zaposjeli medije i kreiraju društvo u kojem SMRAD miriše. Zamislite kad ljudsko društvo dođe do tog stadija da ga ubijede da smrad miriše. Da sve što nije dobro je super, vrijedno divljenja. I svi ćute. Ćuti i škola i intelektualci. Ćute i radnici. Ćute i seljaci. Ćute filozofi. Ćute svi oni koji su se nekada borili prsa u prsa sa nepravdom, izrabljivačima, banditima, lopovima. Ćute a zlo se sve više i više kreira i pipcima omotava našu lijepu i plavu planetu Zemlju.
Sve ćuti kada pamet i škola zaćute. Kada ne pričamo o obrazovnom sistemu, o potrebama i problemima škola danas. Kada obezvrijedimo nastavničku profesiju i ubijedimo nastavnika da on nije važan, da je servis. Kada ne damo status profesiji koja utemeljuje i formira sve druge profesije, koja formira i oblikuje buduće društvo. Malo je zemalja u svijetu koje se mogu pohvaliti obrazovnim sistemom i statusom nastavnika. Prevladavaju oni drugi kao i u svemu drugom. Prevladavaju beskrupulozne parajlije, društva i mediji koji su estradizirani i koji promovišu život na visokoj nozi i show biznis. Prevladava instant filozofija da sve mora ići lako i brzo. I doći do cilja po svaku cijenu. U tom bunilu i poplavi glorifikaciji svega što se nekada osuđivalo, nijemo ćuti pamet i dok ćuti i pokušava shvatiti šta se to zbiva, zlo, pokvarenjaci i parajlije caruju.
Vasvija Dedić Bačevac rođena je u Banjoj Luci 16. juna 1962. godine. Završila je studij južnoslavenske književnosti i jezika na Pedagoškoj akademiji u Banjoj Luci i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Još od mladalačkih dana, djeluje na afirmaciji književne riječi. Osamdesetih godina aktivno učestvuje u radu Književne omladine grada Banje Luke, i u jednom periodu bila je i predsjednik te organizacije, kao i voditelj Književnog kluba ‘82, koji je okupljao i predstavljao književne stvaraoce i umjetnike iz različitih oblasti. Za roman "Koferaši" nagrađena je kao najbolji i najčitaniji pisac u Skandinaviji. Knjiga priča: "U predvorju raja" i roman "Vesna, bogumilska kći" dobili su nagradu Savjeta za kulturu u Švedskoj (Kulturrådet). Uvrštena je u u dvije antologije: Svjetionici (2016.), antologija i monografija umjetnika Bosne i Hercegovine iz dijaspore i dvojezična antologija Banjalučki rukopisi, 2018. Živi i radi u gradu Malmöu.
Pretplati se na digitalno izdanje Oslobođenja, Magazina Dani i Dječije štampe i budi uključen u svakodnevno informisanje iz BiH gdje god se nalaziš. Pristup digitalnom izdanju Oslobođenja imaš prije svih i sa bilo kojeg uređaja sa jednostavnim načinom pretplate i trenutnom aktivacijom pretplatničkog računa! PRETPLATI SE ODMAH!
