U SAD-u preminuo Tomislav Tomo Poljak, legenda zeničkog i bh. tenisa i inženjerstva
Tomislav Tomo Poljak/Privatni album
Proteklog vikenda, daleko od svog rodnog kraja, na drugom kraju svijeta, gdje je proveo posljednjih trideset godina života, u Sjedinjenim Američkim Državama, preminuo je Tomislav Tomo Poljak, Zeničanin, Bosanac i Hercegovac. Tomo je bio čovjek koji je živio i disao, prije svega, za svoju porodicu - sinove Denisa i Davora - uspješne Zeničanine sa američkim adresama, ali je isticao ljubav prema Zenici, tenisu i teniskim terenima, a posebno prema svojoj domovini, Bosni i Hercegovini. Bio je, kako se ono u narodu kaže, čistokrvni Bosanac, ponosan na svoje porijeklo i uvijek je to, u svakoj prilici, isticao.
Otišao je tiho, ali je iza sebe ostavio neizbrisiv trag.
Tomo Poljak je rođen 11. jula 1939. u Drvaru, a neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata, s roditeljima se preselio u Zenicu. Izgradio je prekrasan život u Zenici, utemeljen na, kako je i sam vrlo često isticao, svoje "tri ljubavi": obitelj, tenis i inženjerstvo.
Teniski prvak BiH
Odmah po osnivanju novog teniskog kluba u Zenici, 1953. godine, mnoga djeca čiji su roditelji radili u Željezari i Čeličani, uključujući i Tomislava, imala su priliku trenirati ovaj popularni sport. Do 1957. godine, Tomislav i drugi zenički igrači stjecali su ime na juniorskom teniskom turniru u Jugoslaviji. Tomo je postao šesnaestostruki teniski prvak Bosne i Hercegovine u pojedinačnoj i parnoj konkurenciji u juniorskim, seniorskim i veteranskim natjecanjima.
Njegova natjecateljska teniska karijera trajala je više od 65 godina, uključujući desetke prvenstava u pojedinačnoj i parnoj konkurenciji nakon emigracije u Sjedinjene Američke Države 1995. godine. Pomogao je sa razvojem tenisa u mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini, uključujući Mostar, Bugojno, Kiseljak, Busovaču, Zavidoviće, Doboj... Bio je predsjednik Teniskog kluba Čelik, predsjednik Teniskog saveza Bosne i Hercegovine, a vrhunac je dostigao kao predsjednik Teniskog Saveza Jugoslavije. U toj ulozi je, tokom 1984. i 1985. godine, predvodio Davis Cup tim u istorijskoj pobjedi nad Velikom Britanijom u Easborneu, kao i u meču protiv Australije, u Splitu, marta 1985. godine.
Njegova posvećenost i ljubav prema tenisu nastavljena je po odlasku u Sjedinjene Američke Države. Zavolio je Ameriku i državu Luizianu, gdje je proveo posljednjih 30 godina svog života.
Studij metalurgije u Ljubljani
Uz svoja sportska postignuća, Tomo je bio pravi "renesansni čovjek", sa cjeloživotnom strašću za učenjem. Nakon što je završio Srednju tehničku školu u Zenici, dobio je stipendiju za studij metalurgije na prestižnom Sveučilištu u Ljubljani, koji je uspješno i završio. Razvojni put u struci kreće od mladog inženjera tehnologije, inženjera specijaliste za plastičnu preradu metala, zatim glavnog inženjera Kovačnice, koja je tada imala 1.000 zaposlenih, do Glavnog tehnologa Rudarsko-metalurškog kombinata za plastičnu preradu metala. Bio je i član Poslovodnog odbora RMK-a i zamjenik generalnog direktora složenog sistema RMK. Na Metalurškom institutu "Hasan Brkić" bio je direktor OOUR-a za tehnološka istraživanja i zamjenik predsjednika Poslovodnog odbora.
Autor je brojnih samostalnih i zajedničkih znanstvenih i stručnih radova objavljenih u časopisima i prezentiranih na simpozijima u bivšoj Jugoslaviji. Prije odlaska iz voljene Zenice, obavljao je, do aprila 1994. godine, izuzetno odgovornu funkciju potpredsjednika Poslovnog sistema Rudarsko-metalurškog kombinata (RMK), subjekta koji je zapošljavao gotovo 80.000 ljudi, početkom devedesetih godina.
"Tri ljubavi jednog inženjera"
S obzirom na to da su Tomo i njegova životna saputnica Ulfeta (preminula 18.11.2019. godine) bili najviše sretni kada je cijela obitelj na okupu, odlučili su napustiti voljenu Zenicu i Bosnu i Hercegovinu i otići u Ameriku, kako bi ponosno pratili uspjehe svojih sinova, Denisa i Davora. Bili su ponosni, a imali su i rad' čega - na svoje sinove, na njihov uspjeh, način na koji su prenijeli na njih vaspitanje i vrline poštenja, upornosti i hrabrosti, a najveću sreću su im donijela unučad: Thomas, Laura, David i Daniel, uz koje su provodili svaki mogući momenat na ovom svijetu...
Kao stravstveni zaljubljenik u svoj grad Zenicu, napisao je i izdao i knjigu memoara, pod naslovom "Tri ljubavi jednog inženjera", čija je promocija održana u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, 8. jula 2019. godine. Knjiga je puna zapleta, teških trenutaka i situacija, ali prije svega uspjeha u savladavanju prepreka jedne bosansko-američke porodice na putu do cilja i ostvarenja američkog sna, porodice koja je napravila sjajnu karijeru u SAD-u. Želja autora, kako je apostrofirano i na samoj promociji knjige, bila je da ostavi iza sebe nešto za ovaj grad i da podsjeti na dane kada smo se istinski voljeli i poštovali, bez obzira kako se ko zvao.
Iza Tome ostali su sinovi Denis i Davor i njihove supruge Susannah i Megan, četvero unučadi - Thomas, Laura Charlotte, David i Danny, zatim braća i sestre: Ana Novosel, Vjeko Poljak, Josip Poljak, Drago Poljak i njihove obitelji, kojima ovim putem upućujemo iskreno saučešće.
Počivaj u miru, legendo!
