Pismo Miši Mariću iz Toronta: Kad nas jednom godine odnesu...
Napisao je te davne, predavne 1976. godine Mišo Marić riječi za jednu divnu i sjetnu pjesmu, koju je otpjevao njegov i naš Kemica. Nezaboravni Kemal Monteno!
Napisa pjesmu prikladnu za godine koje sada živimo i on i ja. On u svojim osamdesetim, u Engleskoj, ja u kasnim sedamdesetim, na drugom kraju svijeta, preko bare, u Kanadi. Uvijek sam cijenio tog pjesnika - boema, neopisivog emotivca, prijatelja svih poštenih i dobrih ljudi - i ne znam kako se moglo desiti da najpoznatiji Mostarac rođen u Bosanskom Petrovcu, bude iz njegovog Mostara istjeran, otjeran i ponižen. Zaista ne znam.
Plakale su tada njegove "Mostarske kiše", kada su to čule. Njegove "kapljice", kako ih je on zvao. Jer, učio ih je Mišo da budu ne samo dobri pjevači, već i dobri ljudi! I nisu to one zaboravile. Pišu mu te njegove kapljice da ga nisu zaboravile, jer ne mogu. Pjevale mu one na jednom okupljanju u nečiju čast, nakon mnogo godina. One, tada već supruge, majke, profesionalke svih djelatnosti. Pjevale, ne bi li nekako spojile tada već razdvojenu lijevu i desnu obalu Neretve.
I opisa Mišo u jednom intervjuu ko su to bili oni koji ga otjeraše.
Njega, čija je adresa jednostavno glasila: "Mišo Marić - Mostar". Tako naslovljeno pismo nikada se nije izgubilo jer adresa je bila svima poznata do rata, onog teškog, od 1992. do 1995. godine. "Ravnopravno" podijeliše tu ulogu progonitelja Miše iz Mostara, i jedni i drugi i treći pripadnici tri ravnopravna naroda domovine nam Bosne i Hercegovine. Sa Mišom su progonitelji prognali jedan Mostar kojeg više nema, niti će ga ikad nepodijeljenog više biti...
Da su to Mostarci pravi bili, ti koji ga otjeraše, ne bi mu prijetili i tjerali ga iz njegovog grada jer on neprijatelja nigdje imao nije, a najmanje u Mostaru. A Mostaru je on izdaleka poručio: "Neka me spale, ali u Mostaru ja groba ne želim".
Neretva ga je živog oplakala kada je bježao iz grada, da se u njega više nikad ne vrati.
Započinje svoju pjesmu Mišo ovim stihovima, napisanim kada je imao "samo" 63.
Kad nas jednom godine odnesu
i kad mladi ne budemo više
napiši tada na moju adresu
ono što ti se danas piše
I, evo pišem sada, Mišo, mnogo godina poslije, na tvoju englesku adresu prijateljsko pismo, na jeziku koji nam nikada neće biti maternji, ni tebi ni meni, ali ga govorimo, ili si umišljamo da govorimo. Jer, iz duše se ne može ni govoriti ni pisati nikako drugačije nego samo na maternjem. Ti to dobro znas, Mišo, zato i šutiš!
Osjećam iz daljine, da više ništa neće biti isto ni za tebe, ni za mene, nigdje više, kao što je nekada bilo. I zato te razumijem kad stihom kažeš:
Kad nas jednom prođu sva ljeta
kad nas jednom i ljubav prođe
nek' bar tada sa kraja svijeta
to tvoje nježno pismo dođe
Živimo sada, Mišo, u dobu kada nam pisma stižu uvijek "sa kraja svijeta", jer živimo rastjerani na sve strane svijeta. Uvijek je tako, kada sve ljubavi prođu ostaju samo pisma koja nas drže da ne posrnemo i potonemo, i pomislimo gotovo je sa nama. A,ta pisma od dragih nam ljudi daju nam snagu, zbog prošlosti i nekih lijepih sjećanja na vrijeme koje je iscurilo.
Kad nas jednom godine odnesu
u neka jutra tiha i plava
vrati se i ti na onu adresu
gdje naša mladost danas spava
Eh, moj sanjaru! Sanjaj, ako ti to godi, ali povratka nema na stare adrese gdje naša mladost danas spava. I nemoj, molim te, dragi Mišo, pjevati o vremenu kojeg više nema. Otišli su mnogi tvoji drugari. Spominješ ih često, znam. I mi ćemo za njima, Mišo, polako i neizbježno, da se opet nađemo tamo gore, visoko i zajedno, da namigujemo zvijezdama, kako ti to jednom zgodno reče.
