Maturantima iz 1965. godine: Gdje ste sada, prijatelji moji

Pisem ovaj prilog za generaciju koja je 196.5 završavala srednju školu. Želim da zabilježim, na početku 2025, da ove godine naša generacija 1962/1965. obilježava 60. godišnjicu mature, važnog perioda u našim životima.

Te predavne, šest decenija daleke 1965. godine, kretala je naša generacija u život, neko na studije, neko na prvi posao, ali svi sa istim uvjerenjem - da se završava period jednog života koji smo živjeli i koji nećemo nikad zaboraviti, bar smo tako to tada mislili.

"Samo" nekoliko decenija

Pusta mladost, misli da niko nije kao oni...

Približavaju se svakog maja godišnjice mature. Završavamo srednjoškolsko obrazovanje i krećemo u život. Veliki je to datum. Slaviti 60 godina od dana kada smo zvanično postajali punoljetni, kada smo krenuli u život puni nade da ćemo ostvariti sve svoje snove. I sada, januara 2025, volio bih znati koliko nas to još ima i da nam kažete da li ste ostvarili svoje snove?

Znam, ne osjećamo se više tako mladi kao prije 60 godina, ali se bar u mislima možemo vratiti u te dane naše mladosti. I vraćamo se u te divne i davne, predavne dane, kada samo jedni drugima obećavali da se nikada nećemo zaboraviti. Da ćemo se uvijek sjećati naših mladalačkih dana ljubavi, onih prvih, najljepših, i prijateljstava za koje smo naivno mislili da nikada neće završiti.

I sjetih se onda mojih susreta, kada sam išao u posjetu mojim uspomenama gradu Sarajevu, iz kojeg sam otišao davno. Iz grada, iz koga se tada i u tom ratnom vremenu odlazilo, bježalo ili napuštalo - nevoljno, svakako. Nazovite te odlaske kako vam god to danas odgovara. I susretoh, u mom gradu, nekoliko decenija kasnije, moje nekadašnje drugare iz tih gimnazijskih dana u sarajevskoj Gimnaziji "Ognjen Prica", tih davnih sedamdesetih godina prošlog vijeka. Neki me nisu prepoznali. Neke ja nisam prepoznao. Nekih smo se samo sjetili nakon dugog prebiranja po našim uspomenama.

A prošlo je "samo" nekoliko decenija" od dana kada smo obećali da se nećemo zaboraviti. Mnogo je generacijskih drugara do ada već otislo od nas. I to je tužno, jer za naše drugare vezalo nas je jedno divno mladalačko doba kada smo "sve mogli i sve znali" i niko od nas nije bio sretniji i "pametniji".

Možete li zamisliti to ushićenje? Niko kao mi!

A danas nam stižu vijesti da više nema one "plavuše iz druge klupe, do prozora", u koju je bila zaljubljena bar polovina muškog roda našeg razreda. Rano ode od nas! 

Sjećamo se i naših profesora, koje smo poštovali i voljeli, zašto da ne?

Ja se još sjećam naše ekskurzije u Pariz, prije 60 godina. Zamislite, ići u taj grad vozom i spavati u studentskim domovima  u studenskom gradu vječnosti. Ne, to se ne može porediti sa današnjim putovanjima avionom i odsjedanjem u hotelima. Naše je putovanje u grad ljubavi I zaljubljenosti bilo ljepše, vjerujte mi. I ova 60 godina stara fotografija u prilogu nas podsjeća na to putovanje. Naš nezaboravni profesor psihologije i filozofije, Sreten Milanović, sa nas troje gimnazijalaca. 

Kažu, neprovjereno, da su neke profesorove kolegice iz školske zbornice bile "opčinjene kolegom", koji je na sve ostavljao nezaboravan utisak. Nisam siguran, ali se vjerovalo, također, da su djevojke iz našeg razreda bile najljepše u generaciji. Drugi su to rekli, nisam ja! Neka se druge ljepotice ne ljute. Sve ste vi bile lijepe i drage - a kako i ne bi sa 19 godina.

Ja samo znam da moj razred ima dva bračna para iz školskih klupa. Zaljubili se u drugom gimnazije i još su zajedno! Nek se jave, ako oni ili njihova djeca ili unuci čitaju ovaj prilog, da ne brinem.

Još malo o ljepoti naših djevojaka generacije. Mi, potajno zaljubljeni u kolegice iz razreda, "žalili" se razrednici da naše kolegice "neće da se zabavljaju sa nama". Da puknem od smijeha, kada se sada sjećam tih dana. Čak je i roditeljski sastanak bio organizovan zbog tog "velikog problema". Istina je to rečeno, sto posto. Ja ne izmišljam, niti umišljam. I zato mi je zaista bilo jako teško kada sam saznao da su nas u najljepšim godinama napustile dvije od tih naših ljepotica. Saznadoh to u istom dana, kada sam tokom jedne posjete mom gradu sreo drugara iz razreda, koji mi samo šutnjom reče da ih više nema.

Ako su vas ova moja sjećanja na našu mladost podsjetila na te davne dane, javite se sa svojim komentarima. Napišite sjećanja na vašu mladost koja su, siguran sam, lijepa... da i mi ostali uživamo u tome.

Treba nam ovih teških dana i usljed svih tragičnih događaja u svijetu, mnogo više ljepote. Umorni smo od loših vijesti koje dolaze sa svih strana, a ponajviše nas bole one iz domovine. Ne morate slaviti ni 60, ni 50 ili 40 godina mature!

Ex-generacija ex-države

Ne morate ni biti iz naše generacije, pa ni iz Bosne i Hercegovine, da bismo se zajedno sjećali nekih lijepih dana koji nam sada tako puno nedostaju.

Dovoljno je da pripadate vremenima kada smo svi bili skupa. Mi smo bili hippie generacije, koje su gajile ljubav bez obzira na sve razlike na koje nas sadašnji vladari podsjećaju. Vremenima, za koje se ni poslije toliko godina ne možemo dogovoriti kakva su zaista bila. Vremenu davnom, kada smo bili svi isti. Sada nam ostaju uspomene na to doba. Željeli to ili ne, mi smo sada ex-generacija ex-nam države.

Ja hoću da znate da vas još uvijek sve isto volim, bez obzira na sve  razlike koje se danas potenciraju i ocrnjuju. Nažalost! Uživajte gdje god da ste, generacijo koja je 1965. bila tako mlada i puna nade...