Domovina je u srcu, zašto nije i u papirima? - "Puna su nam usta Bosne, ali šta kada..."

"Najbolja košarkašica njemačkog prvaka izrazila je želju da igra za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ali kako već ima 18 godina, a nije upisana u matičnu knjigu rođenih u našoj zemlji, svjetska krovna kuća košarke FIBA tretirala ju je kao 'naturalizovanu strankinju'."

"I pored velike želje, najbolji strijelac švedske lige neće obući dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. Naime, čekajući rješavanje papirologije, s navršenom 21. godinom nastupio je za reprezentaciju Švedske, pa po pravilima FIFA-e nema pravo na promjenu sportskog državljanstva."

Sigurno ste u prošlosti pročitali desetine sličnih članaka. Bilo zbog nemara sportskih radnika, bilo zbog ljenosti roditelja, Bosna i Hercegovina rasipa svoje dragulje po svijetu. Zašto je Bosna samo u srcu, a nema je u papirima?!

Bosanskohercegovačka dijaspora broji oko dva miliona ljudi širom svijeta, što je gotovo jednako ukupnom broju stanovnika Bosne i Hercegovine. Bilo da su rasuti po Njemačkoj, Austriji, SAD-u ili Australiji, naši ljudi u inostranstvu predstavljaju ogroman potencijal – i to ne samo ekonomski. Sport, kao jedan od mostova koji povezuje dijasporu i domovinu, može igrati ključnu ulogu u izgradnji boljih rezultata na međunarodnoj sceni. Ali zašto onda tako često ne činimo osnovni korak u tom procesu – formalno povezivanje naše djece s Bosnom i Hercegovinom?

Djeca iz dijaspore odrastaju u uređenim sportskim sistemima koji im omogućavaju sve za zdrav razvoj. Mnogi od njih već treniraju i igraju na visokom nivou, s potencijalom da budu budući reprezentativci Bosne i Hercegovine. No, taj put ka dresu reprezentacije često postaje komplikovan zbog jednostavne činjenice – mnoga od te djece formalno nisu vezana za BiH. Bez državljanstva i potrebnih papira, njihov status u očima sportskih federacija poput FIBA-e je komplikovan; tretiraju se kao stranci i tako mnogi talenti prođu ispod radara.

SVE KREĆE IZ KUĆE

Ljubav prema domovini, jeziku i kulturi prenosi se generacijama kroz porodicu, gdje se njeguje pripadnost Bosni i Hercegovini. Djeca u dijaspori prvo moraju naučiti voljeti svoju zemlju kroz jezik – jer samo na bosanskom jeziku mogu istinski razumjeti i osjetiti svoju pripadnost. Ne smijemo dozvoliti da u svlačionicama naših reprezentacija dominiraju strani jezici poput njemačkog, engleskog ili švedskog. U kući se njeguju običaji i vrijednosti koje su naši preci ponijeli iz Bosne i Hercegovine, a koje će ih povezivati s domovinom kroz cijeli život.

Roditelji širom svijeta, ma gdje živjeli, sanjaju trenutak kada će njihovo dijete jednog dana obući dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. Gledamo utakmice, srcem navijamo, na reveru kačimo zastavu, a odmore provodimo u rodnom kraju. Puna su nam usta Bosne, ponosimo se njome u svakom razgovoru. Ali šta se dešava kada na red dođe ono što je stvarno važno? Kada se djeca ili unučad rode daleko od domovine, često nemamo volje da im izvadimo osnovni dokument – matični broj Bosne i Hercegovine.

Onog dana kada se dijete rodi, ključni je trenutak da ga povežemo s domovinom. Upisati ga u matičnu knjigu rođenih i državljana BiH nije samo administrativni korak; to je čin patriotizma mnogo jači od mahanja zastavom na tribinama. Jer, ma koliko voljeli Bosnu i Hercegovinu, prava ljubav prema zemlji ogleda se u tome što činimo za njenu budućnost, a njena budućnost su naša djeca i mladi!

Sportski direktor NSBiH, Emir Spahić, nedavno je izjavio da "mi ne krademo – mi vraćamo našu djecu kući", osvrćući se na trend gdje se mladi sportisti iz dijaspore odlučuju za zemlju svojih roditelja, a ne za onu u kojoj su odrasli. Time je jasno poručio da Bosna i Hercegovina ima pravo i obavezu boriti se da njeni talenti iz dijaspore budu privučeni i da im se pruži šansa da nastupaju za domovinu.

Legendarna Razija Mujanović, koja već godinama prati i motivira mlade talente iz dijaspore da igraju za BiH, također ističe važnost pravovremenog upisa djece u matične knjige rođenih. Prema FIBA pravilima, djeca koja do 16. godine nemaju državljanstvo BiH tretiraju se kao stranci, što ih onemogućava da igraju za reprezentaciju. Mnogo puta upravo ova administrativna prepreka stane na put njihovim sportskim snovima, što je, za malu zemlju kakva je Bosna i Hercegovina, ogromna šteta.

Ako želimo da naša djeca iz dijaspore nose dres reprezentacije, moramo osigurati da su formalno povezana s Bosnom i Hercegovinom. Upisati dijete u matične knjige više je od pukog birokratskog čina – to je čin ljubavi prema zemlji, budućnosti i generacijama koje dolaze. Jer, domovina je uvijek u srcu, ali mora biti i na papiru.