Šta bi ko s nama ovakvim kakvi smo?

“Izbori u Bosni i Hercegovini (posljednji održani, op. a.) smatraju se najkomplikovanijim na svijetu. Zemlja je podijeljena na tri dijela, nacionalizam i korupcija sa svih strana parališu je na putu prema EU”, napisao je početkom prošlog mjeseca Oliver Soos iz ARD studija Beč, koji je tad boravio u Sarajevu.

Napisao je Soos i da je predizborna kampanja srpskih nacionalista ličila na dernek: "Oko 1.000 ljudi sjedi pod ceradama na pivskim klupama u selu Nova Topola kod Banjaluke, na samom sjeveru entiteta Republika Srpska. Odojak, grilovane kobasice i rakija za sve, koje je donirala vladajuća stranka SNSD. Bend uživo svira, balkanski narod ispred bine pleše ukrug - kolo."

Snimio je Soos situaciju i odmah skontao kakav sve svijet bivstvuje na ovim podijeljenim prostorima. I ne samo u Republici Srpskoj nego širom nam jedne jedine. Iz tri dijela. I distrikta. Sve i da sve ostalo nestane, hljeba i igara ne smije zafalit. Čovjek koji dolazi iz civilizovane zemlje može samo biti zgranut slikama i prilikama koje mu se ovdje ukazuju. Ovakav način rada i ponašanja političara između sebe i prema malom običnom čovjeku civilizacija ne poznaje. A mi bismo kao u Evropsku uniju.

"Ali sve dok je politika u Bosni i Hercegovini toliko podijeljena i korumpirana, ulazak u EU će ostati daleko, a neće biti riješen ni jedan od najvećih problema - emigracija mladih, dobro obrazovanih ljudi. Oko 170.000 ljudi napustilo je zemlju prošle godine. Sa populacijom od 3,3 miliona, to je mnogo", napominje Soos.

Koliko se god mi nadali obećanoj Evropskoj uniji, političari nas vuku u zemlju i vežu lancima. S druge strane, šta bi Evropa s nama ovakvim kakvi jesmo? Prošli mjesec nisu obilježili samo bosanskohercegovački izbori nego i uslovna preporuka Evropske komisije za Bosnu i Hercegovinu za status kandidata za punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Znači, prvo moramo riješiti uslov(e), pa proći preporuku da bismo zasjeli na tron kandidata. I tek onda možemo reći da imamo šanse za članstvo. Ne lipši, magarče, do zelene trave.

A uslov je da zemlja preduzme niz reformskih koraka. Konkretno, radi se o jačanju demokratije, funkcionisanju državnih institucija, vladavini prava, borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, osiguravanju slobode medija i kontroli migracija. Sam status se ne mijenja mnogo: to je prvi korak u višefaznom procesu pristupanja - za svaku od ovih faza potrebne su jednoglasne odluke, a proces pristupanja može trajati mnooogo godina.

Olivér Várhelyi, evropski komesar za susjedstvo i proširenje, te blizak drug Milorada Dodika, pozvao je čelnike zemlje da iskoriste ovu istorijsku priliku i da brzo preduzmu korake navedene u preporuci.

Pozivao ili ne pozivao, malo se ko bavi svojim poslom. Podnijeli smo mi zahtjev za članstvo početkom davne 2016. godine. Još 2019. odlučeno je da se Bosni i Hercegovini dodijeli status kandidata za članstvo u EU, ali tek kada ispuni 14 reformskih uslova. I evo već tri godine čekamo Deda Mraza da ih ispuni.

Izbori su održani u pozadini rastućih političkih tenzija u zemlji. Postizbore su obilježili, ko i svake dosad, svađe, prepucavanja, optužbe, ponovna brojanja glasačkih listića... Sjaši Kurta da uzjaše Murta.

Umjesto da se konačno počnu baviti svojim poslom što prije, da zgrabe priliku i počnu rješavati uslove EU, oni, po starom dobrom običaju, polako i sve natenane, a situacija nikad gora. Najgora politička i ekonomska kriza nakon rata. Svi konstitutivni i nekonstitutivni narodi u ovoj maloj državi rade, žive, odnosno preživljavaju zajedno kako znaju i umiju, a (nacionalistički) političari su ti koji stvaraju sliku nemogućeg života. Ili suživota, kako vole da potenciraju, čime asociraju da svaki narod ima svoj život, a da je s ostalim u suživotu. Zbog teške političke i ekonomske situacije, mnogi građani napuštaju zemlju i emigriraju u EU, pa će u tim zemljama imati sasvim pristojan (su)život s nekim drugim narodima.

Umjesto borbe protiv kriminala i korupcije, reforme pravosuđa, zdravstvenog sistema, obrazovanja, borbe za ostanak mladih u zemlji, za penzionere koji od penzije ni režije ne mogu podmiriti, radnike kojima plata ne može doteći do sljedeće, borbe za neki drugi, bolji život, makar onaj minimum za život dostojan malog čovjeka u ovom vrtlogu sve teže egzistencije, kad su cijene svakim danom sve više, kad računi sve teže dolaze na naplatu, kad struja drma k’o struja, kad je grijanje neizvjesno, a na pragu zima, kad u zemlji bogatoj šumama za metar drva treba izdvojiti više od 200 maraka, u zemlji rudara ugalj treba čekati mjesecima, a o cijenama peleta suvišno je i govoriti, kad je plin neizvjestan i skuplji..., opet gledamo jedino borbu za pozicije..