Slušajući naše faraone

....

Uvijek se postaraj da publika pati što je više moguće.

Alfred Hitchcock

Ne znam da li umjetnost imitira život ili život imitira umjetnost? Sudeći prema sceni u kojoj su naši političari i njihova kamarila protagonisti i međusobni antagonisti, što, mora se priznati, zvuči paradoksalno, a obični ljudi samo sporedni likovi, koji su tu da popune kadar i obave posao kojim se veliki ne bave (jer gdje ste vidjeli da, recimo, Bruce Willis nekome poslužuje kafu, da je Brad Pitt revizor i ganja one bez karte, dok Milla Jovovich sjedi za šalterom državne firme i vraća ljude jer im nedostaje onaj jedan papir, da Vivien Leigh veze goblene k'o i ostale žene u vremenu prikazanom u kultnom ostvarenju Prohujalo s vihorom...), mišljenja sam da preovladava ovo drugo. I da smo u nekom dobro teškom psihološkom trileru. Ili hororu, ko će ga znati.

Možda ovi sa strane što gledaju naš film i ibrete se do bola zapetljanom scenariju ili psuju, galame i lupaju šakama o sto k'o visoki predstavnik u našoj zemlji Christian Schmidt. A ovaj filmski kritičar ga, ipak, mora gledati. Ne može prebaciti kanal i baviti se drugim, opuštenijim, temama. S druge strane, za to je plaćen. I to debelo.

Film je veoma moćan medij. Ovaj naš k'o da je režirao sam majstor dijaloga i totalni genije Quentin Tarantino. Kad slušaš ove naše faraone, k'o da gledaš Tarantinov film. Drugim riječima, selo gori, a baba se češlja.

Nema sumnje u to da su filmovi oblikovali stavove ljudi prema svijetu, pa je samim tim i ovaj domaći film za cijeli svijet odavno prohujao s vihorom. Nakon gotovo trideset godina više nikome nismo zanimljivi, tema je odavno prekucana, naročito u tegobnim vremenima koronakrize, u jeku rata u Ukrajini, enormnih poskupljenja, sve napetijih odnosa Kina - Tajvan, kladionice hoće li ili neće biti nuklearnog rata..., mi smo samo jedna pljuskavica na dječijem tijelu.

Nismo centar svijeta, kako volimo da mislimo. Civilizovanoj Evropi bitni smo tek toliko jer neće ratni sukob u svojoj avliji. Što je sasvim korektno.

Sami smo krivi za ovaj scenarij, sami i režiramo. Kad bi sjeli i dumali Aristotel, Platon, Sokrat, Nietzsche, Kant i Hegel zajedno, ne bi ga mogli raspetljati. I sam Gordi bi se iznenadio tolikom zapetljanošću. Ali neka, nismo bolje ni zaslužili.

Kakva svinja, takva mast, kakav narod, takva vlast! Jedna od najvećih razlika između čovjeka i životinja je ta što životinja nikada neće dozvoliti da idiot postane vođa čopora, potpisujem riječi hrvatskog advokata i kolumniste Zvonimira Hodaka. Vođe čopora ne haju što narod sve teže u već podobro teškoj situaciji živi. Cijene svakim danom poskoče k'o u kolu, a i ne brine ih ni to što svakodnevno i staro i mlado odlazi Nojevom barkom - u Njemačku. Nema veze, poručio je skoro prvi čovjek SDA i high-tech stručnjak Bakir Izetbegović, zamijenićemo ih robotima. Pa i oni bi pobjegli glavom bez obzira kad bi vidjeli gdje su ih priključili. Nema tog Maska koji ovo može zamaskirati.

Ne brine ih ni što omladina neće da radi ovdje. Nema volje, želje, ni elana, niti vidi ikakvu perspektivu u BiH. Ne može je ni vidjeti, jer je i nema. S druge strane, poslodavci ne nude bolje uslove rada. Zato traže strance (dok najavljeni roboti ne stignu). "Evidentno je da posljednjih nekoliko mjeseci u službe za zapošljavanje pristižu zahtjevi poslodavaca za zapošljavanjem stranaca kako bi se nadomjestio nedostatak određenih kvalifikacija iz domaće radne snage. Tu, naravno, prednjači građevinski sektor i veliki broj radnika iz Turske, Nepala dobija radne dozvole u FBiH", objasnio je Omer Korjenić iz Zavoda za zapošljavanje FBiH za TVSA.

A predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH Adnan Smailbegović, na konferenciji za medije održanoj prošlog mjeseca, istaknuo je potrebu liberalizacije uvoza stranih radnika. K'o da uvozimo banane: "Prema nekim procjenama, u BiH trenutno nedostaje oko 30.000 radnika, najviše u građevini, industriji, nedostaje nam vozača, radnika u turističkom sektoru. Vjerovatno već sada imamo ulazak stranih radnika u BiH na crno, jer je procedura za uvoz stranih radnika jako komplikovana u FBiH", istakao je Smailbegović.

Strancima smo dobri, briga jednog Nepalca jesmo li Srbi, Hrvati, Bošnjaci, ostali, vanzemaljci, liliputanci, on je došao da zaradi i da se vrati na svoj kontinent. Izvezli smo našu perspektivu, a uvezli tuđu, nepalsku, bangladešku, tursku...

Što zbog posljedica korone, što zbog cjelokupne situacije u zemlji, sve više radnji, firmi... stavlja katanac na bravu. Prođeš metropolom Bosne i Hercegovine, svaki dan nova radnja zjapi prazna... Kakva perspektiva!

Ovaj film, kako god da okreneš, nema hepiend.

Nema tog Valtera koji može da uskoči i odbrani Sarajevo, a ni BiH, sve dok su vođe čopora gladne, a čopor ih ne može (dovoljno) nahraniti..